Agnostici na misi

27.12.2011.



Dr. Ivan Grubišić čovjek je kojeg neizmjerno poštujem…. a čitajući njegove tekstove imam osjećaj da izvlači zapise iz moje duše i daje im čaroban oblik u pisanoj ili izgovorenoj riječi.
Svojom izjavom novinarki Jutarnjeg lista zaškakljao me na javnu reakciju.
Na upit novinarke komentirao je nazočnost agnostika iz državnog vrha na božićnoj misi.
Izjavio je: „- Volio bih da se svi ljudi, a u to uključujem premijera i predsjednika, ponašaju dosljedno svojim uvjerenjima i u skladu s njima. Ako je riječ o agnosticima, njihovi su svjetonazori jednako vrijedni kao i uvjerenja većinskih katolika ili pripadnika bilo koje druge vjerske ili kulturne zajednice.“
Poštovani gospodine Grubišić, i ja bih voljela da živimo u društvu u kojemu bi se tako nešto podrazumijevalo i bilo moguće. No to je tek nešto za što se trebamo izboriti… jer društvo u kojemu živimo nije takvo. Takav odnos prema različitima se ne može ostvariti dekretima i izjavama…. do njega se mora doći djelima…. sitnim ljudskim gestama u svakodnevnom životu.
Ovo vam pišem kao majka dva mlada čovjeka koja su tijekom svog školovanja doživljavali ružne uvrede i nosili etikete predrasuda koje su se nastanile u našem društvu, a sve zato jer im roditelji nisu išli u crkvu. Vrijeđani su od učiteljice, kapelana koji je držao vjeronauk, djeca „vjernika“ su im se svakodnevno rugala i izgovarala takve uvrede koje su ostavile ružne ožiljke na srcima tih dječaka. Osjećam osobnu krivnju zbog svih tih ožiljaka… jer nastali su zbog mog izbora…. na koji sam imala pravo i grčevito sam se za to pravo borila, sa uvredama zbog njega na osobni račun sam se lako nosila, ali oni koji su mi ga pokušavali osporiti znali su gdje sam najtanja pa su si priuštili „udarati“ baš tamo …. a to su moja djeca.
Izjavili ste: “formalizam bez sadržaja”. Mislim da ste ovu izjavu uputili na pogrešnu adresu.
Predsjednik Josipović, premijer Milanović i predsjednik Sabora Šprem ljudi su koji su glasno javnosti objasnili koje je njihovo vjersko opredjeljenje. Oni na misu nisu došli kao lažni i formalni vjernici. Došli su tamo kao predstavnici vlasti u ovoj zemlji, koj ne pripadaju toj vjerskoj zajednici, no došli su iskazati svoje poštovanje i prihvaćanje…. došli su pokazati svoju toleranciju spram onih čiji je izbor različit. Poslali su veliku poruku ljubavi i pozvali na zajdništvo. Onima koji su različiti po izboru vjere jasno su poručili da su im lagali oni koji su ih uvjeravali da je njihovo pravo na vjeru ugroženo jer dolaze crveni vragovi koji će im isto osporiti…. Poručili su im: „Ne morate se bojati…. mi vas volimo i poštujemo, isti ste nam kao i oni čiji je izbor istovjetan našem.“ Ali poručili su i nama… koji smo ih birali: „Svaki čovjek ima pravo na izbor i moramo poštovati izbor svakog čovjeka! Neka vaša djeca ne upiru prstom u djecu onih koji su odabrali različito od vas!“ Te poruke su strašno važne i velike. Zamislite gospodine Grubišiću koliko bi bilo ljepše živjeti u ovoj zemlji da su s takvim porukama mira, ljubavi, prihvaćanja i zajedništva javno izašli političari u devedesetima.
Formalizam bez sadržaja možemo predbaciti onima koji se izjašnjavaju vjernicima, a tu vjeru ne žive. A u konkretnom slučaju dobili smo itekako vrijedan sadržaj i poruku: „Poštujmo jedni druge, jer samo zajedno možemo od ove zemlje učiniti mjesto na kojemu će biti lijepo živjeti svima.“


Komentari (31) - Isprintaj - #

Pero

13.12.2011.







Prije desetak godina u moj dom je stiglo malo crno mače. Do tada nisam baš voljela mačke i nije mi bilo drago što su dečki doveli tog malog, nestašnog mačka. Vješao se po zavjesama, rušio tegle sa cvijećem, radio mi je sačekuše po kući, skakao na mene… ostavljao krvave ornamente na nogama.
Nazvala sam ga Pero. S vremenom mi se uvukao pod kožu. Pero je bio glavni mačor u selu….. u doba parenja vraćao se izranjavan i krvav…. a ja sam mu vidala rane i tješila ga. Kad je ulazio u kuću brisao je cape o otirač i oglasio se u znak pozdrava, kad bih rekla „Daj pet!“ dizao se na zadnje noge i pozdravljao me desnom capom. Imao je prekrasne tamne oči… i često smo se samo gledali…. a tada sam imala osjećaj da plovim nekim čudnim dimenzijama u kojima se dodiruju duše…. bez riječi… Narazgovarala sam se ja s tim mačkom više no s mnogim površnim ljudima koje srećem na životnom putu….Nekoliko puta je umirao…. Prije dvije godine veterinar je rekao da će biti pravo čudo ako preživi…. i desilo se čudo.
Okružena sam s puno životinja… ali Pero je bio moj najbolji prijatelj među životinjama. U zadnje vrijeme je trpio bolove u desnoj capi… kad bi je zaležao. Bile su to posljedice starih ozljeda. U nedjelju sam mu masirala capu… šaptala mu nježne rečenice i pričala mu da idemo kod dežurnog veterinara da mu poslika stare kosti….. Mazio se nježno i onda tražio van…. I bio je to drugačiji odlazak…. kao da se više neće vratiti… i nije se vratio….
Od tada ga tražimo uokolo… dozivamo. I sinoć…. na starom tavanu….. umjesto dragog Pere pojavila se glasnica…. donijela nam je poruku prijatelja koji je zauvijek otišao… Sove su po starim vjerovanjima glasnice smrti… ali i simbol mudrosti. Nije bez razloga baš ona donijela zadnji pozdrav… i sasvim sigurno nije bez razloga stigla glasnica tuge s licem u obliku srca…. Ugostili smo je preko noći i jutros je puštena na slobodu s jednim zbogom za Peru i velikim hvala što nam je obogatio život kroz sve ove godine….



Komentari (13) - Isprintaj - #

Stanarsko pravo za naše duše

03.12.2011.

Često na sahranama vjernika možemo čuti svećenika kako spominje „stanove na nebu koji su osigurani za prave vjernike“. Očito je „život poslije života“ nešto što što ljude tjera na promišljanje… kako vjernike – tako i agnostike. Na ispraćaju jednog poznatog agnostika, drugi poznati agnostik rekao je: „– Ovo jest oproštaj, ali nije zbogom, već doviđenja, tamo negdje u nepoznatom i dalekom, gdje nas antifašiste, borce za socijalnu pravdu i mir, čekaju dostojna mjesta.“
Formalni vjernici očito misle da „stanove na nebu“ osigurajavaju vjerskim ritualima svoje religije, a kako vidimo neki agnostici traže svoje zasluge koje im tamo negdje… daleko trebaju osigurati „dostojna mjesta“. I jedni i drugi očekuju da im NETKO osigura neka mjesta… prema zaslugama. Mnogi prožive život leteći poput lista na vjetru…. pa su malo veliki protivnici religija jer je to moderno… pa se s promjenom društvenih i političkih okolnosti pretvaraju u velike vjernike koji se Bogu i njegovim predstavnicima upucavaju iz prvih redova. Postoje i oni koji se deklariraju tvrdim antifašistima… ali po potrebi su spremni pjevati ustaške pjesmice… jer im cilj opravdava sredstvo… i nije im problem na 36. sjednici Vrhovnog državnog vijeća, koja je održana 02. studenog 1991. godine , a povodom pisama očaja i poziva u pomoć iz Vukovara i Dubrovnika, o narodu u nevolji govoriti kao o ljenčinama, kukavicama i izdajicama… izgovarati hrpu laži… a sve to s pozicije moći…. iz udobnih fotelja i toplih ureda…. nije im problem okretati kapute po potrebi i igrati se ljudskim životima bez imalo ljudskosti.
Mnogi su pod glasnim parolama domoljublja i velike vjere krali i uništavali život svom narodu i budućim generacijama. Sigurna sam da i oni očekuju neka lijepa mjesta…. tamo negdje…. visoko i daleko…..
Ta mjesta o kojima rado pričaju i jedni i drugi ne osiguravaju se obrazovanjem, političkim položajima, vezama i novcem… a ne osiguravaju se ni propisanim ritualima koje ljudi slijepo slijede… a kada ih pitaš zašto to čine – nemaju pojma… jer oni to rade mehanički, površno i zato što se mora, jer je tako red, jer drugi gledaju.
Neki ljudi prožive cijeli svoj život i ne znaju tko su, što su, u što i zašto vjeruju…. i onda očekuju da im NETKO osigura „stanove na nebu“ i „dostojna mjesta za njihove duše“. Što će im uopće neka topla i sigurna mjesta za njihove duše nakon života… ako im za života nije bilo važno kakve su im duše i ako se svakodnevno o njima nisu brinuli… jer bilo je nekog važnijeg posla i bili su važniji neki „viši ciljevi“ koji su opravdavali nemoral i nepoštenje?!!!! Takva razmišljanja i životni izbori me podsjećaju na ljude koji na dijetu kreću od sljedećeg ponedjeljka… i tako cijeli život. Tako je teško za života biti Čovjek…. pa to ostavljamo za neko drugo vrijeme…. kad umremo… za neki drugi svijet….
A tako je sve jednostavno i jasno…. Ne postoje naši i vaši…. ne postoje zasluge kojima možemo opravdati grijeh. Sve što činimo zbraja se i čini nas onakvima kakvi doista jesmo…. A rezultat možemo vidjeti kad god poželimo – pogledom u ogledalo…. Poniranjem u svoj svijet… koji samo mi možemo u cijelosti vidjeti… ako to doista želimo.
Ovih dana tako često čujem rečenice: „Svi su isti!“, „Ne znam za koga glasati“….. a upravo su takve izjave dokaz površnosti, neimanja vlastitog mišljenja i čvrstih uvjerenja. Naravno da nisu svi isti. Na ovom svijetu ne postoje dva ista čovjeka… pa tako ne može biti ni istih istih grupa ljudi. Netko namjerno želi uvjeriti narod da su svi isti… jer tako se relativizira svo zlo što se dogodilo…. jer u tom slučaju kriminal, nepotizam i sva ostala zla i nisu tako strašna…. jer svi to čine…. I prihvaćanjem takvog stava mi tako narušen sustav vrijednosti prihvaćamo kao nešto normalno… pa čak i poželjno… čak sebi osiguravamo prostor da možemo mutiti… jer to SVI ČINE. No sva sreća da imamo savjest… onaj tihi glas u nama koji nam pred san šapuće istinu… koja je stamena, univerzalna i jedna jedina…. Ona se ne može mijenjati po našim potrebama, željama i ne ovisi o trenutno društveno prihvatljivim ponašanjima. Krađa i sve kriminalne radnje… čak i one koje nisu obuhvaćene propisima, ali su nemoralne, zlo ponašanje su bile našim pradjedovima i još daljim precima… zlo su i danas…. Mi smo dužni sačuvati svijest o tome da je to zlo i našim potomcima ako im želimo dobro.
Ne mogu razumijeti da punoljetni i odrasli ljudi ne znaju što misle i zašto tako misle. Ne mogu razumijeti da odrasli ljudi zanemaruju vlastitu odgovornost za život svoje djece i onih nerođenih kojima sada stvaramo mjesto za njihove duše. Ne mogu razumijeti da odraslim ljudima može biti svejedno i da nekim drugim ljudima…. pa čak i mrtvacima dozvoljavaju da odlučuju umjesto njih. To nije samo odricanje prava na svoj izbor… to je bijeg od odgovornosti za vlastiti život i život onih koje smo donijeli na ovaj svijet.
I zato je ovaj dan predizborne šutnje idealan za preipsitivanje što su to „stanovi za duše“ i „dostojna mjesta za duše“…. tu i sada… nama i našoj djeci. Tko smo to mi i što želimo. Jer kad duša zna tko je… ona ima svoje mjesto zauvijek… ona ne čeka da je netko drugi smjesti. Ovo je dan kada donosimo odluku iza koje stojimo… jer samo takvim odgovornim ponašanjem stječemo pravo na kritiku i daljnju borbu za ljepši i bolji svijet… na koji imamo pravo. Oslobodimo se malodušja, uloge žrtve i prestanimo vječno čekati da nam netko drugi osigura život kakakv želimo imati sada i nakon sada. Mi smo ti koji na to imaju pravo! Odlučimo sutra sami u kakvoj će atmosferi živjeti naše duše sljedeće četiri godine.

"Pravo na pluralizam mišljenja neotuđivo je svojstvo kršćanske baštine, bez obzira na privremene prakse koje ga pokušavaju dokinuti. Ni jedna lojalnost ne isključuje lojalnost moralnim načelima i savjesti."

Don Branko Sbutega


Čovjek u ogledalu

Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
i svijet te učini kraljem dana,
samo priđi ogledalu, pogledaj se
i vidi što Taj čovjek ima reći.

Jer to nije tvoj otac, majka ili žena
čije sudove moraš proć;
Osoba čije mišljenje najviše znači u Tvom životu,
ona je koja te gleda iz ogledala.

Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
i smatrati te divnim,
ali čovjek u ogledalu veli da si samo protuha,
ako mu ne možeš pogledati u oči.

Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni,
jer on je s tobom otvoren do kraja.
I prošao si svoj najteži ispit,
ako je čovjek u ogledalu tvoj prijatelj.

Jer na putu života možeš prevariti cijeli svijet
i u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
ali će ti konačna plaća biti bol srca i suze,
ako si prevario čovjeka u ogledalu.

Dale Wimbrow

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)