Muhe i pčele

30.04.2011.





U literaturi o pčelarstvu iz 19. stoljeća spominje se jedan eksperiment, koji je korišten u svrhu dokazivanja inteligencije među insektima. Moj izvor informacija je forumaš Pongaric, koji je o istom pisao 2008. godine na forumu MyCity.
Ulovimo pčelu, stavimo je u staklenu bocu, unesemo u kuću. Bocu postavimo tako da njeno dno bude okrenuto prema prozoru (svjetlosti). Pčela će do smrti tražiti izlaz samo u pravcu svjetlosti, a prema mračnijem putu – prema grliću boce neće se ni osvrnuti..
Ako isto to ponovimo s muhom, ona će izlaz kroz mračni prolaz grlića boce pronaći bez problema.
Pčela je u ovom eksperimentu stavljena u neprirodnu situaciju, za razliku od muhe koja je po prirodi navikla na tamu, mračne prolaze i nedostatak svjetlosti.
Zamislimo svijet kao veliku bocu…. a naše ideale kao svjetlost. Hoće li izumrijeti oni koji teže idealima i svjetlosti, a opstati oni koji su snalažljivi i kojima svjetlost nije nužna da bi opstali?
Ako pokušamo ljude iz svog okruženja, s naše političke scene i društva općenito razvrstati u skupine muha i pčela….. dolazimo do zaključka da smo s muhama poistovjetili mračne karaktere, kojima ništa nije sveto, ne biraju način da bi došli do svog cilja, ne vode ih ideali, okreću se kako vjetar puše i „mračni prolazi“ im nisu problem da bi se izvukli iz svake situacije. S pčelama smo poistovjetili ljude koji teže svjetlosti, čvrsto vjeruju u bolji svijet i osjetljivi su na način borbe za sanjani svijet i obično djeluju ko naivni zanesenjaci… baš poput pčela koje umiru na dnu boce. Oni su puno tiši…. smireni u svojoj dubokoj vjeri da je samo svjetlost pravi put….. i često ih nalazimo „mrtve“… „pregažene“ … jer naprosto nisu znali, mogli ili htjeli proći mračnim prolazom.
Mnogi ljudi su jamčili drugim ljudima i sada vraćaju tuđe dugove. Uz to što su financijski oštećeni dovedeni su u situaciju da ih se ušutkava kada glasno progovore o prijevari koja se dogodila. Uvjerava ih se da su bili naivni i sami su krivi što su se doveli u tu situaciju…. dok propisi uglavnom štite i pokrivaju one koji su prevarili. I svi se možemo složiti da je to formalno tako… ali ako se potrudimo razmisliti malo dublje…zar je moguće da se onaj koji je htio pomoći, onaj koji je jamčio ili posudio sada treba osjećati kao budala? Zar zato što je bio dobar? Pouka svima nama iz svih tih priča je da se okrenemo sami sebi, da ne pomažemo čak ni bližnjima… a kamoli malo šire. Tko je muha, a tko pčela u tim pričama? Pčele su oni koji su nesebično i bez previše razmišljanja davali… a muhe su oni koji su odabrali mračni put pa su se poslužili prijevarom ili su tek bili sebični u svojoj nepromišljenosti, da bi ostvarili neku korist na štetu onih koji su im pomagali.
Ako priču malo proširimo tada ćemo vidjeti narod pčela koji je slijepo vjerovao, podržavao, ratovao, trpio, nosio veliki dio tereta na svojih leđima, a sada se nalazi na dnu boce gledajući prema svjetlu… dok s druge strane imamo muhe koje su izigrale povjerenje pčela, koje su krale i uvele veliki nered…. služeći se svim mračnim izlazima, prolazima i pukotinama da bi uspjele u svojoj nemoralnoj nakani.
Mi nismo insekti. Samo smo predugi vremenski period oponašali insekte.
Nedavno je jedan čovjek (iz skupine pčela) objavio odličan tekst u jednom časopisu. Taj tekst znači borbu za bolji svijet, za opći interes, za red i poštena rješenja. Začin tom tekstu je odlučnost u svakom slovu, iskrenost i onaj osjećaj da svaka napisana riječ znači duboko uvjerenje. Drugi čovjek je komentirao kako je taj tekst ispod njegovog nivoa.
Zašto? Zato što je bio iskren, direktan i odlučan u obrani onoga što se mora braniti.
Tada je autor teksta rekao kako je lako čuvati nivo kad smo za nekim okruglim stolom, u nekim neopasnim situacijama… ali ako nam netko maljem ruši kuću… mi tada ne možemo razmišljati o nivou, nego moramo pronaći način da spriječimo rušenje krova nad glavom….pa čak i onda ako se moramo fizički suprotstaviti.
Imam osjećaj da smo kroz predugi vremenski period ljubomorno čuvali neki svoj nivo (stare navike)… a za to vrijeme su nam neki kauboji provalili u kuću, pokrali je, uneredili je, a sada su je odlučili i srušiti do kraja. Onaj… neki tamo ministar je u pravu… mi smo tek obični Indijanci….
Nivo koji čuvamo ionako više ne postoji. Atmosferu ovog društva čini zbroj svih naših karaktera, mentaliteta…. zbroj svih muha i pčela. Mi smo sada u situaciji borbe za goli opstanak. Na nama je odluka da li ćemo bespomoćno umrijeti na dnu zamišljene boce ili ćemo poletjeti ka suncu….

Blogeri, sretan vam Praznik rada!

Komentari (21) - Isprintaj - #

Žena vuk

18.04.2011.



Slika 1.

Vruć je ljetni dan. Maloj Doni je pet godina. Sjedi na terasi i plače… onako iz duše… plače tiho, ali mokro… haljinica na prsima joj je natopljena suzama… Ritam plača prekida samo povremeno teško jecanje….
Na terasu se stepenicama uspinje očev prijatelj i uz široki osmijeh je pozdravlja rečenicom: „Donička… opet tulaš?!“ A ona uhvativši malo zraka odgovara: „Nije ti to tulanje, to je plakanje!“ Čovjek se glasno nasmije i prokomentira: „Ma ti si živi vrag…“
Suze su se odjednom zaustavile… jer je tugu zamijenila ljutnja i osjećaj uvrijeđenosti…. Prkosno je digla glavu i odgovorila: „Eeee moj Mićo… svi smo ti mi živi vrag.“
Nije joj padalo napamet prešutjeti uvredu…. ali se snašla u odgovoru da ne uvrijedi direktno čovjeka…

Slika 2.

Prvi dan škole. Dona je prije par dana doselila u ovaj grad. Uzbuđena je. Sjedi pored dječaka koji ima sasušenu krv na nosnicama jer se prije škole potukao s bratom.
Učiteljica se zove Jagica. Dona je tiha, povučena, zbunjena…. ali prije svega znatiželjna.
1. sat upoznavanje. 2. sat pita učiteljica: „Tko zna čitati?“ Svi šute… i Dona sramežljivo
digne ruku. Čita Dona razredu štivo o jeseni i plodovima u košarici. Čita tečno i lijepo… jer naučila je čitati s četiri godine. Odjednom se prolomi glasni smijeh poruge i ismijavanja. Dona je „pogrešno“ izgovorila riječ košarica. Odrasla je na kajkavskom govornom području, a sada se prvi put susrela s podsmjehom štokavaca.
Tog popodneva je opet tužno plakala…. a otac ju je nježno tješio: „Ma taman posla da ćeš plakati jer jedina u razredu znaš čitati! Nisi ti ta koja treba plakati. Dok te oni stignu u čitanju ti ćeš štokavski govoriti čistije od njih.“
Bio je u pravu.


Slika 3.

Dona ima 26 godina… obitelj… dvoje djece… i tešku bolest iza sebe. Živi s obitelji u prelijepom kvartu pod Sljemenom…. u prekrasnom dvosobnom stanu.
Već su nekoliko dana bez tople vode jer je Plinara zbog nekoliko neplatiša isključila toplu vodu. Bosna gori u strahotama rata…. Zgrada je puna izbjeglica. Do nedavno uredna i lijepa zgrada pretvorila se u nešto neuredno, vulgarno i ružno. Ljudi se dopisuju na zidovima… a ispisane poruke su nečija interna prepucavanja i uvrede…. Netko je hračnuo na ogledalo u liftu. Sastanak kućnog savjeta. Dona drži emotivnu govoranciju o tome kako nije O.K. da svi nemaju tople vode zbog nekoliko nesavjesnih ljudi i moli ih da plate svoje dugove. Prilazi joj jedna žena, potapša je po ramenu i pokuša u je u najboljoj namjeri utješiti rečenicom: „Ženo šutiiii… ono što nemaš ne moraš ni platiti. Bar ćeš uštedjeti. Pa do jučer smo se prali u lavoru. Nije ovo nikakav problem.“ Dona je dubokim pogledom pogledala ženu i tiho razmišljala: „Jadni ljudi…. U pravu je… Što je ovo u odnosu na strahote koje su prošli?!!!. Ima li smisla nekome tko se do jučer prao u lavoru uopće više išta objašnjavati?! Nema…. jer eto…. Dona se osjetila krivom što se nikada nije prala u lavoru, što je rođena s bojlerom i očito čudnim higijenskim navikama. Dona je otišla sa sastanka. Plin, a s njim i topla voda došla je sljedećeg dana jer je direktor Plinare puno bolje razumio Donine argumente od njenih susjeda.
No ubrzo nakon toga Dona i obitelj sele na selo… Bježe od te neke nove… čudne atmosfere življenja… na koju se nikako nisu mogli naviknuti.

Slika 4.

Dona dolazi na posao nakon tjedan dana godišnjeg. Nakon tog odmora ostaje joj još 58 slobodnih dana…. jer godišnji koristi vrlo rijetko.
Na godišnji nije otišla planirano da bi se odmarala…. otišla je u ljutnji zbog neprimjerenih ponašanja… jer se osjetila poniženo i uvrijeđeno. Odmor je provela pod antibioticima…. preslagujući misli i tjerajući svakodnevno svoj bicikl kroz šumu da otrese iz sebe svu ljutnju.
Hladna, suzdržana, sva u poslu… odlučna sjediti poput školjke u svom oklopu….. očajnički želeći zaštiti sebe… ali i druge od sebe…. želi samo mir…. i ništa više.
Djelomično je upalilo….. puno posla se napravilo. No ipak pred kraj radnog vremena sjedne preko puta Done njen kolega. Inače… kad taj kolega želi reći da je neka žena ružna, zla i muškobanjasta naziva je „ženom vukom“. Pokreće teme zbog kojih je Dona otišla na godišnji. Ona nije raspoložena raspravljati… jer to je isto kao u slici 3….. s onom ženom koja se prala u lavoru. Ne možeš o toploj vodi i higijenskim navikama raspravljati s nekim tko ne kuži o čemu pričaš. Isto tako… ne možeš nekome objasniti da su neka ponašanja neprimjerena i ponižavajuća ako te on neprestano uvjerava da krivo razumiješ, pogrešno shvaćaš…. i na taj način te na sva ta neprimjerena ponašanja još pravi nekom ludom spodobom koja eto ne razumije nešto što je nekim ljudima normalno ponašanje. I svjesna besmislenosti tog razgovora… prekida Dona temu, a kolega joj kaže: „Da li smo se to počeli pretvarati u vukove?“ U tom trenutku se Donina duša nasmijala…. jer se sjetila male Done s terase… kako je već s pet godina znala uvrijediti, a da to ne bude direktno. Oduševilo ju je što je njen kolega toliko napredovao pa joj nije direktno rekao da je „žena vuk“…. nego je upotrijebio množinu i pristao i sam biti vuk u toj prilici… iako je muškarcu kompliment kad ga nazovu vukom, a za ženu bi to kao trebalo biti uvreda. Pitala je samo: „Što je loše u vukovima?“
Vozeći se doma s posla…. s njom je bio duh njenog oca… kao i uvijek i začula je odlučni šapat: „Taman posla da bi se ti trebala uvrijediti što ti je netko rekao da si žena vuk?!!!! To je kompliment!“

Clarissa Pinkola Estes napisala je knjigu „Žene koje trče za vukovima“ vuka je uzela kao metaforu za divlju dušu. Ističe da je duša, upravo poput vukova i žena, u našoj kulturi često ugrožena vrsta…. ugrožena divlja priroda i divlja duša. Smatra da žene i vukovi žude samo za poštovanjem i dopuštenjem da slijede svoj put u miru.
U pradavna vremena ljudi su posebno poštovanje iskazivali prema totemima. Totem je životinja ili biljka… koja je zaštitnik plemena ili pojedinca u tom plemenu. S posebnom pažnjom vračevi ili čarobnjaci birali su odgovarajuće toteme za svakog pripadnika plemena. Obično bi se povukli u osamu te su u razgovoru s duhovima dolazili do spoznaje koji totem odgovara kojoj osobi. Muškarci su obično imali toteme jakih i moćnih životinja (mesoždera)… a žene su uglavnom bile vjeverice, hrčci ili neke male ptice… jer su vjerovali da duh muškog totema mora biti jači i slomiti duh ženskog totema. To su vjerovanja najstarijih religija…. ali kad malo bolje razmislimo i proučimo današnje religije i odnos prema ženama, možemo zaključiti da se nismo daleko odmakli.
No eto… ja sam danas konačno saznala svoj totem i moram vam priznati da mi se strašno sviđa.
Kršćanstvo nas uči: „Tko tebe kamenom – ti njega kruhom!“
A među vukovima je to ovako: „Tko tebe totemom – ti njega temom na blogu!“
Pozdrav od žene vuka….

“Dugo vremena duša je, upravo poput divlje prirode, bila zatirana i loše se s njom postupalo. Prirodni ciklusi dubine, učenja i shvaćanja da su uvidi u dušu potrebni u svim aspektima života su prečesto bili zamjenjivani neprirodnim oblicima i ritmovima, kako bi se zadovoljile vlastite ili tuđe nesvjesne želje.”
Clarissa Pinkola Estes

Komentari (15) - Isprintaj - #

Izdaja?

16.04.2011.



Ovo nije tema o generalima, niti mi je namjera braniti bivšeg predsjednika. On nije bio moj izbor i nikada nisam imala neko visoko mišljenje o njemu... ali slušam danas na prosvjedima kako ga prozivaju jer je transkripte predao sudu.
Slušam govornike kojima nije sporna tema sastanka na Brijunima, ne škaklja ih sve što je tamo izgovoreno, dogovoreno, a nakon toga i učinjeno… niti im je sporno što je neko narcisoidno biće dalo snimati tu bljuvotinu, vjerojatno se nadajući da će ga to jednog dana proslaviti… nego im je sporno što to sve netko nije zataškao, zatajio i dokumentaciju uništio.
Predaju te i takve dokumentacije sudu nazivaju izdajom. Ja bih kužila da je on tamo s njima to dogovarao pa ih naknadno cinkao…. ali lik je do tih dokumenata došao kasnije i napravio je ono što mu je bila dužnost. Uništavanje takve dokumentacije je kažnjivo djelo. Zar je netko izdajica jer ne čini kažnjiva djela?
Mi smo narod koji tolerira lopovluk… prepuni smo razumijevanja za razne nepodopštine koje čine političari… ali prestrašno je i meni neprihvatljivo da netko izdajicom naziva onoga koji nije izdao Istinu.
Isto tako je bljutavo slušati ovih dana da smo osuđeni kao narod i da je akcija Oluja proglašena zločinačkom. To nije istina. Odslušala sam cijelu presudu i jasno je rečeno da su u tome sudjelovali neki ljudi iz vojnog i političkog vrha... a svi svjetski mediji naglašavaju da je oslobodilačka akcija Oluja bila legitimna i da ovo nije presuda hrvatskom narodu.
Odvjetničkom timu želim svu sreću u žalbenom postupku… a ova tema je tek moj glas... da se nakon izricanja ove presude osobno ne osjećam izdano.

Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)