Prijevara

20.06.2010.

Ovo je tema koju posveæujem ženama i muškarcima koje u medijima èesto nazivaju glupaèama i glupanima… jer stoje na braniku vlastitog braka.
Jedna amerièka glumica odluèila je prijeæi preko muževe prijevare i novinar u svom današnjem tekstu, pod naslovom: „Još jedna u nizu“, komentira ovako: „Ako je ovo istina, ne bi nas zaèudilo i ne treba ju zbog toga ni osuðivati. Žene se èesto vraæaju svojim muževima koji su ih varali u nadi da æe se promijeniti i postati iznimka pravilu.
One vide dobre strane muškarca kojeg su voljele i imaju problem suoèavanja s realnošæu sagledanja kakvi oni zapravo jesu.“
Imaju li doista takve žene problema sa suoèavanjem s realnošæu? Ili su se baš one suoèile s realnošæu? Zašto autor misli da se žene koje prijeðu preko prijevare misle da æe se muškarac promijeniti i postati iznimka pravilu?
Potrebno je puno unutarnje snage da muškarac ili žena pregrizu sebiènost i osjeæaj da posjeduju osobu koju vole i s kojom žive.
Mislim da nitko preko prijevare ne prelazi zato što misli da æe se druga osoba promijeniti… nego se radi o ljudima koji su svjesni da zajednicu s partnerom ne èini samo fizièko „pripadanje“…. nego se taj odnos temelji na cijeloj paleti zajednièkih ciljeva, interesa i zajednièkih iskustava (lijepih i ružnih).
Kroz dugi niz godina koje partneri provedu u zajednièkom životu dešavaju se razne promjene…. jer to je normalno. Na poèetku braka nitko ne zna što donosi njegova životna prièa. Razlozi za prijevaru mogu biti razni… možda je jedan od partnera zbog bolesti u nemoguænosti zadovoljiti potrebe partnera, možda jedan od partnera zanemaruje ovog drugog… zbog posla ili nekih drugih razloga, možda jedan od partnera ima daleko manje vatre i potrebe od ovog drugog, možda se radi o èistoj obijesti koja proizlazi iz današnjeg naèina života i njegovog utjecaja na èovjeka, možda jedan od partnera lijeèi svoje komplekse, a možda je u pitanju i neki razlog kojeg se trenutno ne mogu sjetiti. Za prijevaru uvijek i baš uvijek postoji razlog i sve je O.K. ako su se oba partnera spremna suoèiti s pravim razlozima… a pritom je potrebno zanemariti sebiènost i osjeæaj da smo centar svijeta i da posjedujemo osobe s kojima smo u bilo kakvom odnosu.
Uz intimu braènog kreveta, ljudi u braku imaju puno toga što su zajedno zapoèeli, zajedno sanjali, ostvarili i isplanirali. Mnogi su stvorili nove živote, za koje su odgovorni… a ta odgovornost znaèi da se tim malim ljudima trebaju pružiti što bolji uvjeti za odrastanje.
Na život ne gledamo isto kad stupamo u brak i kad proðe odreðeni broj godina. Naš pogled se mijenja životnim iskustvom… ne samo kad je brak u pitanju, nego na mnoge druge teme.
Koliko smo uopæe svjesni svojih promjena, a koliko smo spremni prihvatiti promjene na i u svom partneru? Jesmo li na poèetku braka oèekivali da smo dobili gotov „proizvod“ i sve mora biti onako kako mi oèekujemo i sanjamo? Pitamo li se da možda naš partner malo drugaèije sanja? Zanimaju li nas uopæe snovi ljudi koji nas okružuju ili se vodimo iskljuèivo svojim oèekivanjima, svojim željama i nastojanjem da se svi ostali prilagode našoj slici svijeta i ispune naša oèekivanja? Jesu li glupani i glupaèe… tj. naivne žrtve oni koji prijeðu preko prijevare…. jer su imali dovoljno snage pregristi svoju sebiènost, razumjeti partnera, sagledati okolnosti, razloge i procijeniti što je važnije i kako narušeni odnos popraviti, a da pri tom ima najmanje ranjenika?
Poznajem mnoge ljude koji su reagirali na prvu loptu i izašli iz zajednice… poznajem mnogu djecu koja zbog toga trpe. Žrtve tih i takvih prièa prepune su kuknjave oko svog materijalnog statusa…. jer razlazi èesto završavaju uništavanjem svega što je stvoreno u braku, osiromašivanjem vlastite djece. Znam jedan par èiji je sudski spor oko imovine trajao cijelo desetljeæe… i na kraju su kuæu, oko koje su se sporili morali prodati da bi podmirili dug prema odvjetnicima. Nitko od njih je nije dobio…. djeca æe jednom prolaziti pored nje i sa tugom se prisjeæati ružnog rata koji su vodili njihovi roditelji…. dok æe oni život zapoèinjati kao podstanari.
I sve te tužne prièe rastu iz korijena zvanog SEBIÈNOST. Bez obzira da li se u braku ostaje, ili se iz njega izlazi potrebno je puno razgovora, razumijevanja i hladne glave.
Ako smo nekada nekoga doista voljeli…. zar ga možemo doista mrziti zato što je imao razlièite snove, zato što se nije mijenjao onako kako smo mi to htjeli, zato što možda nije letio do našeg oblaka ili mi nismo imali dovoljan zamah krila da letimo do njegovog?
Kad govorimo ružno o nekome s kim smo u brak ušli iz ljubavi… ne pljujemo li sami na sebe i svoj životni izbor? Ne bi li nam svima brak u koji smo krenuli trebao biti svetinja, a tuði brakovi još veæa svetinja? Naravno… iz ovog pitanja izuzimam brakove koji se raspadaju zbog ovisnosti (alkohola, droge, kocke) ili zlostavljanja obitelji. Pišem o brakovima koji se raspadaju zbog „neslaganja naravi“.
Što znaèi neslaganje naravi? Jesu li se te naravi slagale na poèetku? Ili smo se možda sebièno nadali da æemo neèiju narav prilagoditi sebi i promijeniti je? Da li je u tom sluèaju greška u osobi koja nije promijenila svoju narav ili u našim sebiènim oèekivanjima?
Jesu li glupani oni koji od problema bježe ili su glupani oni koji se s problemom suoèe?
Na ovom svijetu imamo samo sebe. Mijenjati možemo samo sebe. Ne posjedujemo roditelje, djecu, partnere. Što smo manje sebièni, što se više trudimo razumjeti ljude koji nas okružuju lakše nam je živjeti. Oni koji se trude do daske boriti za ono u što vjeruju i u što su vjerovali nisu naivci i glupani... nisu nerealni..... jer svatko se ima pravo boriti za svoje ciljeve i svoje snove... bez obzira što nam o tome pisali mediji i oni koji su odabrali drugaèiji naèin života pa si uzimaju za pravo suditi i komentirati.
Bravo Sandra! Velika si... bez obzira kako odluèila! Ti nisi samo jedna u nizu. Samo ti znaš prave razloge... samo ti znaš svoju prièu.... i nitko te nema pravo utrpavati u nizove i komentirati tvoje odluke.

Pozdrav glumcu

15.06.2010.

Nikada ne pjevam i ne plešem u društvu. Ne volim velike tervenke… a kad se zalome, uvijek sjedim u nekom kutu i razgovaram sa ljudima.
Nikada nisam razbila èašu, u naletu emocija. Nikada nisam vrištala na koncertima… uvijek sam negdje u pozadini. Ne znam se opustiti na taj naèin… ponekad mi je žao zbog toga…. jer mislim da je ljudima lakše kad se rasterete u plesu, pjevanju… pa èak i razbijanju èaša. Volim gledati ljude koji se znaju i mogu opustiti.
No dese mi se raspoloženja… obièno kad sam potpuno sama, u kojima slušam pjesme zbog kojih mi je tipkovnica mokra od suza. To su upravo takvi trenuci u kojima osjeæam vulkan u sebi… vulkan zbog kojeg bih najradje razbila koju èašu. Uz omiljene pjesme tada obavezno pogledam i scenu iz jednog starog filma… prepunu strasti, emocija, suza, pa èak i krvi…
Ne mogu izdvojiti najdražu knjigu koju sam proèitala, ne mogu izdvojiti najbolji film koji sam pogledala…. najljepšu sliku koju sam vidjela…. jer svaka knjiga, film ili slika ostavljaju poseban doživljaj, poseban osjeæaj i jednostavno ih ne usporeðujem i nemam ljestvice omiljenih. No ako bi me netko pitao koja mi je omiljena scena iz filma…. uz sve odliène scene koje pamtim ova je svakako jedna od onih koja mi se još u djetinjstvu urezala u sjeæanje, a zahvaljujuæi netu najviše je vrtim u nekim svojim raspoloženjima.
Glumac iz te scene je danas otišao sa ovog svijeta, svojom voljom….. pa ga imam potrebu pozdraviti i s vama podijeliti ovaj video zapis èarobne scene iz staroooog filma….

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena