Povjerenje

16.05.2010.



Najveći darovi koje možemo primiti ili možemo dati su nematerijalne prirode.
Po mom mišljenju, jedan od najdragocjenijih darova koje dajemo ili primamo je POVJERENJE.
Povjerenje je osjećaj sigurnosti da nekome možemo vjerovati, da se na nekoga možemo osloniti. Ono znači naše OČEKIVANJE od osobe od povjerenja ili neke organizacije da će svoje buduće akcije oblikovati u okviru zajedničkih vrijednosti i zajedničkog interesa.
Možemo imati ili nemati povjerenje u pojedinca, institucije, neku političku stranku, neku udrugu, liječnika, itd…
U našem sustavu vrijednosti obično su najdragocjeniji oni osjećaji koji vežemo uz ljubav, no s povjerenjem nije tako. Možemo nekoga voljeti, a u njega nemati bezrezervno povjerenje… kao što s nekim ne moramo biti osobno bliski, a da mu poklonimo svoje povjerenje.
Često sam pisala o tome da ne znam praštati… iako je praštanje u našoj kulturi vrlo visoko na ljestvici moralnih vrijednosti. Uvijek ističem kako možemo prijeći preko toga da nas netko povrijedi, no to nikada ne zaboravimo i takvi događaji obično ubiju povjerenje (naša nerealna očekivanja) i onda to ne znači praštanje… nego znači jednu novu dimenziju odnosa – bez povjerenja. Kad se jednom poljulja povjerenje odnos je nužno narušen… i u njemu uvijek postoji doza straha i opreza, da se događaj ne bi ponovio. Takvi odnosi me podsjećaju na podgrijani krumpir. To je krumpir… ali podgrijan nikada nije dobar, kao kad ga tek pripremimo.
Često na forumu čitam da u djecu moramo imati povjerenja i da je to neobično važno.
Ne slažem se s tim…. jer kad imamo odgovornost odgoja, tada nemamo pravo na bezrezervno povjerenje… jer se radi o mladim ljudima koji imaju pravo na greške, koji tek uče život… i smatram da uvijek moramo imati dozu opreza… da im pomognemo pri njihovim padovima.
Tek kad odrastu i postanu svoji ljudi…. povjerenje je izgrađeno ili nije.
Jednom mi se jedna kolegica žalila jer šef u Pepicu ima povjerenja, a u nju nema. Smatrala se zbog toga uvrijeđenom, čak diskriminiranom.
Upravo je u tome veličina povjerenja. To nije nešto što se može propisati zakonima, pravilnicima, to nije nešto što dijelimo ravnomjerno svima… nego je nešto što svatko od nas mora zaslužiti svojim odnosom prema drugim ljudima i životnim situacijama. A kad povjerenje darujemo, tada smo najoprezniji… jer raniti nas, prevariti ili iznevjeriti može samo onaj kojemu smo darovali svoje povjerenje. U djetinjstvu smo izgovarali rečenicu „Ono što se da – to se više ne vraća!“ Povjerenje je dar za koji ne vrijedi ta izreka. To je nešto za što se moramo jako, jako truditi, a možemo ga izgubiti u trenu… bez obzira da li ga dajemo ili primamo.
Kad dijete odrasta u normalnim uvjetima… prve osobe od povjerenja su obično roditelji, nakon toga učitelji, prijatelji… neki profesori… i tada se s vremenom lista osoba od povjerenja smanjuje. Ljudi nas ranjavaju, u nas se uvlači strah i oprez…. a povjerenje je ono što poklanjamo samo odabranima.
Puno je ljudi koji uživaju naše djelomično povjerenje. To su obično naš zubar, liječnik, mesar, voćar, automehaničar. To povjerenje je vezano za čisti interes… a odnosi se na vjeru da će ti ljudi za nas odraditi ono što od njih očekujemo… savjesno, stručno i na vrijeme.
Povjerenje u institucije smo mnogi izgubili…. u političke stranke isto tako… jer su oni od kojih smo očekivali da su vrijedni našeg povjerenja pokazali da baš i nisu na visini zadatka.
Na osobnoj razini još je teže… Bar kod mene. No postoje ljudi koji i na tom području uživaju moje povjerenje. Nema ih puno.
Svima nam je važno da ljudi u nas imaju povjerenja. Taj osjećaj u nama budi osjećaj počašćenosti, ali i dodatne odgovornosti da to povjerenje ne izigramo.
Da ne tupim dalje…. ispričat ću vam priču, koja me i inspirirala na ovu temu…. Sinoć sam je pronašla na net-u i dirnula me…. pa je želim podijeliti s vama…

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari:
„Možete li nam ispričati nešto osobno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja?“
Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio taj što je država odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova nema da bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za tako nešto kao što su novine. Počeo je svoju priču:
„Cijena jednog iskustva je bila visoka, a da me nitko nije pitao želim li kupiti to iskustvo“
Pa nastavlja:
„Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga."



Komentari (64) - Isprintaj - #

Pero

11.05.2010.



U nizu sivih i teških dana osvanuo je jedan za pamćenje.
Danas je sudac Općinskog suda u Kninu presudio u korist našeg prijatelja Sanimira – urednika Promina bloga.
Odmah na početku ove teme želim čestitati Sanimiru i Dinku (odvjetniku)… želim čestitati svima koji se nisu dali zastrašiti i koji su ostali uz Sanimira u dokazivanju istine ili davanju prijateljske podrške… u teškim danima kroz koje je prolazio…. bez obzira na mogućnost nastavka ovog spora.
Sa velikim zadovoljstvom vas mogu obavijestiti da Promina blog opet živi… a sve o toj priči možete pročitati na njegovom blogu – dokumentirano, cjelovito i istinito, kao i uvijek. Ovo je tema koju posvećujem tužitelju – načelniku Općine Promina.
Danas je na raspravi spominjao moj blog, ljude koji komentiraju na njemu… kao što je spominjao i video spotić Pere Djetlića koji je doživio kao provokaciju.
Žalio se načelnik sucu da se na mom blogu, u temi „Nad otvorenim grobom Promina bloga“, te kroz komentare, nad njim provodio mobing. Taj njegov dojam me nasmijao, ali i začudio… jer mislila sam da je svima jasno da je to tema koja govori o nepravdi, o prijateljstvu, o istini, o pravu na iznošenje vlastitog mišljenja.
U cijeloj toj priči on je tužitelj, on ima moć temeljem svoje funkcije…. a u toj temi smo pružali podršku žrtvi jedne nepravde, kao što smo se borili za pravo svakog čovjeka na iznošenje svog vlastitog mišljenja i na pisanje istine. . I na kraju se on, koji je tužbom pokušao ušutkati vijećnika i mnoge u Promini osjeća našom žrtvom… i to samo zato što nismo šutke gledali to zastrašivanje.
Dalje se žalio sucu zbog spotića koji je krasio Promina blog dok je bio u mirovanju.
Spotić ga je uvrijedio… kaže da je to provokacija njemu.... da ga ljudi vide kao zmiju.
Sad ću vam ispričati priču o tom filmiću. Kad je dignuta tužba protiv Sanimira… mnogi su ljudi bili tužni, ljuti i ogorčeni zbog svega što se dešava. Taj slučaj je s velikim zanimanjem praćen u Promini, ali i puno šire. Javljali su se ljudi iz cijele Hrvatske, čak i inozemstva.
Među njima je i čovjek, koji je porijeklom iz Promine… od prvog dana je bio uz Sanimira. Poslao mi je taj filmić…. uz komentar, kako sebe prepoznaje u Peri (zbog svojih životnih borbi)…. ali prepoznaje i još neke (misleći na Sanimira… i šire… jer Sanimir nije jedini Pero)… pa mi ga je poslao. Istog trenutka sam ga poslala Sanimiru… i od tog dana je bio na njegovom blogu.
Pero u tom filmiću je simbol upornosti, borbenosti, dosljednosti i hrabrosti… dok je zmija simbol svih životnih nedaća koje nas zadese na životnom putu.
Nitko od nas… načelnika ne doživljava tako važnim da bi mu dali ulogu svih životnih nedaća… Njegovi postupci su tek jedna neugodnost na Sanimirovom putu. Sanimir je mlad čovjek i sigurno će biti još puno situacija u kojima će se osjećati kao Pero… a nedaće će simbolizirati zmija. Očito je načelnik malo preuveličao svoju ulogu. No meni je ipak drago da je Sanimira prepoznao kao Peru…. a zašto je sebe prepoznao kao zmiju – neka objasni sam sebi. To mu nje rekao Sanimir, to mu nije rekao nitko od nas…. To je njegov osobni dojam… pa će on najbolje znati zašto je to tako. Ponovit ću… taj filmić je bio oblik podrške Sanimirovoj dosljednosti, upornosti, hrabrosti, borbenosti i poštenju.
U ovoj priči za mene od samog početka postoji samo jedan pobjednik… bez obzira na sudske presude. Pobjednik je uvijek i može biti samo onaj koji govori i piše istinu i ne puza pred nikim. No ipak… kad je kod naše seke Sunčane Žene osvanula stara pjesma Kaliopa…



preslušala sam je desetak puta za redom… potrošila nekoliko paketa maramica… i sve to zbog slomljenih krila… zbog tamo nekih sjećanja, a evo i današnjih dana…. zbog boli koju osjećam na mjestu ožiljaka u korijenu vlastitih krila.
I da ne dužim…
Načelniče, evo… sad je ovo vaša tema. Posvećena je vama. Obratila sam vam se u javnosti.
Već znate da vašu tužbu smatram čistom demonstracijom moći i zastrašivanjem. To je moje mišljenje i imam pravo na njega! Ne možete me spriječiti da dajem podršku onima za koje smatram da su je zaslužili. Tužite i mene! Možete nam prijetiti sudovima, partijama i na sve načine koji vam padnu na pamet. Ali imate peh… jer ste se namjerili na „udrugu“ prčevitih djetlića… kojima možete lomiti krila… ali oni ne odustaju. Što žešće napadate… djetlića je sve više…. ako nam polomite krila – mi ćemo hodati… ako nam polomite noge – mi ćemo puzati…. možete nas i ubiti – ali mi ćemo do zadnjeg daha izvikivati istinu…. na koju imamo pravo!
Pozdrav svim djetlićima, načelniku i slučajnim prolaznicima…



Komentari (31) - Isprintaj - #

Ja se konja "bojim"

07.05.2010.



Kad nam je već klimav obrazovni sustav, kad nismo uspjeli odgojiti djecu (navijače) u obiteljima, na vjeronauku, kad nam već nisu dovoljni pendreci, oružje i sve ovlasti koje ima naša policija…. moramo nabaviti konje.
Ovaj trošak nam je uletio neplanirano i nije nam baš dobro sjeo u doba krize… ali što se tu može… Kad treba – onda treba!!! Vladu treba podržati da se zaštiti od naroda koji bi kad-tad mogao pući i izaći na cestu.
Kad već našim novcem namjeravaju kupiti konje, kojima će se štititi od nas, kad jednom poludimo… neka kupe najbolje. Nismo dovoljno bogati da bi kupovali jeftine konje. Mi smo zaslužili najbolje! Predlažem da kupe Pegaza. Ipak on ima krila…. pa može letjeti i iznad tribina.
Problem je samo u tome što je Pegaz nježan, mudar, čistog srca... ali uopće ne sumnjam da su ga u stanju preodgojiti i prilagoditi svojim potrebama. To se s malo bunike lako riješi...
Lijepo je što naša vlast voli životinje i što će ih uključiti u rješavanje problema u kojima smo se našli. :)

Blogeri, što vi mislite? Treba li kupiti leteće konje ili ipak obične?

Komentari (22) - Isprintaj - #

ČESTITKA

01.05.2010.



Jučer sam svoju jutarnju kavu pila s jednom dragom kolegicom.
Pitam je: „Kako si?“
Kolegica: „Ma loše sam.“ Pitam: „Zašto si loše? (iako sam slutila odgovor)“
Kolegica: „Smijenili su mi direktora.“ Pitam: „Zašto si ti zbog toga loše?“
Kolegica: „Dobar je čovjek.“ Pitam: „Čujem da su razlozi čvrsti, da nije ljubio propise…?“
Kolegica: „Ma znam….. ali nama, svojim ljudima je bio dobar?“
Pitam: „Kako vam je bio dobar netko tko je kršio propise? Ako vam je davao mrvice i osmijehe… kupovao vas sitnicama… a kršio propise, to znači da je uništavao poduzeće, uništavao državu, uništavao budućnost našoj djeci… i kako onda za takvog čovjeka možemo reći da je dobar? Zbog takvih ti i svi mi možemo već sutra ostati bez posla… jer su sve uništili.Dao vam je sitnice na koje niste imali pravo… na taj način vas pretvorio u slijepe podanike…. a sve su to razlozi zbog kojih ljudi ostaju bez posla, imaju manje plaće i sve teže žive.“
I tu smo stale. Nisam je više htjela mrcvariti… ali cijeli dan sam razmišljala o njenoj tuzi.
U prethodna dva desetljeća nagledala sam se mnogih smjena. Do ove godine bile su to uglavnom političke smjene. Bilo je tu pakiranja i podmetanja, a smjenjivani su uglavnom oni koji nisu htjeli igrati prljave igre, koji nisu htjeli sudjelovati u kriminalu ili nisu htjeli pripadati grupi koja je imala moć. Ove godine…. kao veliku novost vidjela sam neke smjene kojima je glavni razlog odgovornost zbog promašaja, grešaka i kršenja propisa.
Uopće se ne zanosim mišlju da i u njihovoj pozadini nema političkih igara… može se i u ovim smjenama puno pitanja otvoriti i puno toga zamjeriti… ali ja ću to sada zanemariti… jer uvijek se od nečega i nekoga mora početi. Niti se zanosim mišlju da se one dešavaju zato što netko želi red i čini to za opće dobro… jer želi bolje i pravednije društvo. Svjesna sam da se kolju između sebe… poput utopljenika, jedne guraju dolje da bi sami došli do zraka i kupili vrijeme. No ono što me veseli, jest činjenica da nitko od njih više nije siguran. Ne postoji više čvrsta grupa koja brani „svoje“ pod svaku cijenu. Stvorili su nered u državi jer im je nered odgovarao. Sada im je nered izmaknuo kontroli. U sukobu su oni koje vidimo kao krivce s onima u sjeni koje su sami stvorili.
Oni koji su nered stvarali i zlo činili nisu više između sebe solidarni, nisu više okupljeni oko zajedničkog interesa, nego svatko od njih brani svoj osobni interes. Ta situacija pokazuje da nikada i nisu imali čvrstu ideju oko koje su se okupili… nego su iza svoje prestrašne moći prikrivali svoje osobne interese. Kuća koja je izgrađena na lošim temeljima, ruši se kad-tad…
Upravo te promjene i nemiri u taboru onih koji su nas doveli do siromaštva znače iskru koja je zapalila vatru na kojoj ćemo se svi ogrijati, a na zgarištu ćemo stvarati bolje društvo… nadam se, poučeni svim zlima kojima smo svjedočili.
Vrijeme koje je ispred nas bit će teško, tužno i neće biti lako živjeti. Bit će to vrijeme o kojemu ćemo pričati svojim unucima kad ih budemo nunali na koljenu, pričat ćemo o njemu kao teškom i strašnom vremenu… ali tada će ono biti iza nas.
Ovo vrijeme danas znači točku koja nam garantira da se zla prošlosti ruše i prisilit će nas nova stvaranja. Osobno mi je žao što se bolje vrijeme nismo dovoljno čvrsto i masovno borili puno ranije…. nego smo bespomoćno čekali da zlo samo sebe pojede. Ali što je – tu je! Predugo smo imali preveliki stupanj tolerancije na zlo… a sve iz nekih svojih, sitnih interesa. To je naš dio odgovornosti i sve što nam se sada dešava proizlazi iz toga. Sadašnji trenutak znači da se moramo suočiti sami sa sobom i objasniti sebi da li navijamo za zlo ili želimo ponijeti svoj dio tereta u stvaranju boljeg društva…
Promjene o kojima sam pisala u ovoj temi najljepši su cvijet koji cvate ovog svibnja. Oko nas je magla, ružna atmosfera, puno tužnih i ružnih pojedinačnih priča… možda ćemo i osobno stradati ili će stradati netko od nama bliskih ljudi. I najveći zlotvori u ljudskoj povijesti su nekome bili dobri… nekome su bili bliski… no to ne umanjuje njihovu odgovornost zbog općeg zla koje su sijali svojim djelovanjem. Sve to moramo razumjeti i izdržati za ono vrijeme u kojemu ćemo ovo društvo predati onima kojima ovo društvo samo čuvamo, a već smo ih sada prezadužili, svojim ponašanjima podrezali im krila i ostavili im tamu svojih grijehova. Ovo je vrijeme kada od svojih predaka moramo zatražiti oprost zbog takvih ponašanja.

Blogeri, Sretan vam Praznik rada!

Na današnji dan se sjećamo i akcije Bljesak…. pa je to prilika da kažemo hvala svima koji su u njoj sudjelovali, onima koji su dali svoj život za bolje i pravednije društvo. I njima smo dužni…. jer sigurno se za ovo i ovako nisu borili. Ne zaboravimo na svoje dugove… ne zaboravimo na svoju osobnu odgovornost!

Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2010 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)