Kontra cilog svita... :))))))

19.04.2010.



Vidim da su mnogi pootvarali teme kojima protestiraju na ubacivanje linkova za igrice, na „naše“ blogove.
Opet mislim različito od većine… pa ću to sada i objasniti.
Kad smo se registrirali na ovoj stranici... prihvatili smo sljedeća pravila: KLIK
Točka 5. im daje mogućnost da mijenjaju pravila... bez da nas pitaju.
Mi smo to prihvatili... prilikom registracije. A kad nešto potpišemo... onda je red iza toga stajati.
Osobno mi igrice ne smetaju. Niti ih igram... niti ih gledam... niti se osjećam iskorišteno što su mi stavljene na blog.
Meni je od svega najvažnije da mi ne zadiru u pravo na iznošenje mišljenja... što je na forumima čest slučaj. Ovo su tek neke tehničke sitnice... kojima se ja ne opterećujem dok slobodno mogu iznositi svoje mišljenje.
Zamislimo da smo VLASNICI nekog stana… koji opremljen iznajmljujemo. S podstanarima bi sklopili ugovor o najmu…. oni su dužni plaćati najam i čuvati pokućstvo i stan, a mi smo stan dužni održavati. Imamo li pravo promijeniti npr. ulazna vrata ili na njih staviti neku reklamu? Naravno da imamo… jer stan je naše vlasništvo.
Taxisti su vlasnici svojih automobila i ne moraju pitati svoje korisnike da li smiju na aute staviti reklame.
Zamislimo da smo vlasnici nekih novina. Novinari pišu za honorar, plaću ili besplatno…. a urednici u ime vlasnika odlučuju koje će reklame stavljati u te novine. Prethodno se ne moraju dogovarati s novinarima.
Svi koji imaju web stranice znaju koliko godišnje košta zakup domene, a isto tako znaju koliko košta stručno održavanje web stranice.
Vlasništvo treba poštovati, kao i pravila koja potpisujemo prije no što krenemo u korištenje bilo kakvih usluga.
Omogućeno nam je da besplatno koristimo ovaj djelić prostora na net-u, ponuđena su nam tehnička rješenja za uređenje stranica, a i mogućnost da to napravimo po svom. Mi nismo postali vlasnici tog prostora, nego tek korisnici. Vlasnik prostora koji koristimo je blog.hr.
Vlasništvo treba poštovati.
Svi mi možemo zakupiti prostor na net-u i napraviti vlastite web stranice. Tada nećemo imati problema s ubacivanjem reklama… nego bi ih vjerojatno ubacivali sami da pokrijemo troškove te stranice. Zašto nas onda čudi kad vlasnik stranice koju koristimo čini isto?
Meni uvjeti korištenja ove stranice odgovaraju…. i zato se ne mogu priključiti vašem protestu. Tu sam samo korisnik…. Zahvalna sam što besplatno mogu javno iznositi svoja razmišljanja.

Komentari (37) - Isprintaj - #

Osjećam se ponosno

15.04.2010.



Kad su neka velika sportska natjecanja, a naši pobjeđuju…. svi se toliko vesele, na sebe navlače dresove s kvadratićima, mašu zastavicama, piju pivo i svu svoju pažnju usmjeravaju na sportske događaje. Već se dugi niz godina osjećam pomalo felerično. I ja se veselim kad naši pobjeđuju, ali ne primam to toliko k srcu i nije mi to toliko važno da bi me bacilo u neko pomaknuto raspoloženje. Inače puno toga previše uzimam k srcu… ali u tim masovnim ludilima, masovnog ponosa taj osjećaj uvijek izostane… ili čak osjetim lagani otpor prema takvom ponašanju…
No jučer sam shvatila da ipak nisam felerična…. te da i sama mogu osjetiti ponos pripadanja narodu i određenom svjetonazoru. Shvatila sam da problem nije bio u meni… nego je bio u tome što očito reagiram na neke druge teme…
U ranim jutarnjim vijestima, na radiju sam čula govor predsjednika Josipovića u Sarajevu… izraz žaljenja koji je izgovorio.
Krenule su mi suze na oči… osjetila sam silan ponos pripadanja narodu koji je putem svog predstavnika konačno učinio nešto toliko veliko i važno!
Cijeli dan sam se osjećala ko Sv. Tereza u ekstazi…. Dirnulo me do bola. Nisam objesila zastavu na auto, nisam navukla dres s kvadratićima… nisam čak preglasno ni komentirala taj događaj…. Uživala sam u tom osjećaju iznutra…. u sebi… duboko. Nisam imala namjeru otvarati ovu temu, ali uspio me „nagovoriti“ Andrija Hebrang… svojom izjavom da je predsjednik Josipović svojim izjavama u Sarajevu našu zemlju „uveo u red svjetskih agresora“.
Ta Hebrangova izjava me podsjetila na jednu „Latinicu“ koja je bila prije punooooo, puno godina. Govorilo se tada o Ahmićima i tada je jedan svjedok u emisiji svjedočio o tome što se tamo dešavalo. Uz sve strahote…. meni je ožiljak na srcu ostavila jedna priča. Vojnik HVO-a ušao je u kuću, muslimansku bebu nabio je na bajunet i tada je stavio u pećnicu koju je uključio. U emisiji je gostovala desničarka (mislim da se preziva Lučić… ali nisam sigurna) koja je izjavila da su sve to naši dečki. Sjećam se kako sam tada osjetila strašno gađanje zbog te izjave… Osjetila sam se osramoćeno, zaprljano… jer moji sasvim sigurno nisu oni koji ubijaju bebe i peku ih u pećnici. Moji sigurno nisu oni koji se na takav način ponašanju.
I svi su šutjeli svo ovo vrijeme. Nitko nije izjavljivao da su nas upravo takva ponašanja osramotila, da su nas upravo takva ponašanja svrstala uz bok svjetskih zločinaca. U svakom ratu pojedinci naprave zločine, prekrše međunarodne konvencije… ali normalna država se od toga ograđuje, ispriča se žrtvama, sankcionira počinitelje. To je jedini ispravan način na koji se čuva opravdanost obrambenog rata. Mi to nismo učinili. Zataškavali smo događaje krvavom šutnjom… a ja sam sve ove godine osjećala sram zbog tih događaja i zbog naše šutnje. Nisam imala nikakvu ulogu u tim događajima… nitko moj nije stradao… bila sam samo promatrač sa strane…. ali ipak sam se osjećala osramoćeno. Svi zločini koji su se desili nad našim narodom ne mogu nam biti opravdanje za takva ponašanja grupe pojedinaca u Ahmićima.
Domovina se ne brani tako da naša vojska ubija civile u susjednoj zemlji. Nitko me u to ni u jednom trenutku nije uspio uvjeriti.
Sinoć sam pročitala reakcije na tu izjavu u stranim medijima. Opet sam osjetila ponos.
Pročitala sam reakciju Tihomila Blaškića… svaka mu čast!
Sve ovo što se događa ne vidim kao sukob Josipovića i HDZ-a, nego vidim kao sudar dvaju svjetonazora. Predsjednik ovo ne radi iz politikantskih razloga.... nego iz dubokog uvjerenja, to se osjeća.
Još nedavno su mu neki zamjerali da nema dovoljno strasti... he,he,he.... u kakvoj su samo bili zabludi.... Mnogima je smetalo što je predsjednik agnostik… a ovim postupkom je pokazao da je veći kršćanin od mnogih. Baš me zanima hoće li ga crkva pohvaliti zbog toga?!!!
Ova isprika nikako nije preuranjena. Sramotu zbog tih događaja svi pošteni ljudi ove zemlje osjećaju predugi vremenski period. Odavno je to trebalo učiniti. Očito nije imao tko....
Ali situacija se mijenja na bolje....
Jedan bloger je napisao: „Jer budimo realni, Josipovićevo žaljenje za žrtvama zbog Tuđmanove politike prema BiH neće podići bruto nacionalni dohodak našoj državi.“
Zar uvijek baš sve moramo gledati kroz novac i materijalni interes? Za gospodarsku situaciju je odgovorna Vlada. Da smo najbogatija zemlja na svijetu, malo bi koristi od toga imali ako se nismo u stanju ispričati zbog svojih nečasnih i loših ponašanja. Kriza će proći... kad tad ćemo imati neku bolju Vladu koja će nas izvući iz blata... pa će se živjeti materijalno lakše... Ovaj njegov postupak je lijek za rane koje ova zemlja ima na sustavu vrijednosti. A to je važnije od love. Kad to shvatimo... lakše ćemo izaći iz ove krize.
Ovu temu je isprovocirao Andrija Hebrang svojom ružnom izjavom…. a i neka se nađe u mojoj osobnoj arhivi… jer je ovo važan događaj… kojeg se vrijedi sjećati….



Blogeri... jeste li zadovoljni što se predsjednik ispričao ili mu to zamjerate poput Hebranga i još nekih likova?

Komentari (48) - Isprintaj - #

Proba...

14.04.2010.



_______________________________________________________________________________


Parodija na spot koji je uznemirio premijerku...

Komentari (31) - Isprintaj - #

Na žalost ništa!

10.04.2010.



Kad me u srijedu probudio Matkov pijevac… (koji će sasvim sigurno jednog dana završiti u juhi… jer je preglasan) bila sam svjesna da tjedan nije sjajno počeo jer su ponedjeljak i utorak bili prava noćna mora… ali nije bilo vremena za cendranje, jer me na poslu čekao jedan važan sastanak. I vozim se ja na posao… društvo mi prave glasovi voditelja omiljene radio emisije… zaustavljam se na semaforu… na velikom raskršću, gdje trebam skrenuti. Ispred mene nekoliko automobila, iza mene nekoliko….
Crveno se tek upalilo…. stojimo. Kopam po torbici, koja je na mjestu suvozača i tražim svoje Orbit bombone (crvene). I taj trenutak nepažnje… bio je dovoljan da mi noga sklizne sa kvačila… a stajala sam na laganoj nizbrdici i moj auto lagano klizne i nasloni se na auto ispred mene.
Izlazim van… izlazi i vozač. Gleda on guzu svog auta… pogledao je i nos mog auta. Ja svoj nisam ni gledala… bilo mi je važno vidjeti da njemu nisam napravila nikakvu štetu.
On pita: „Skliznula vam noga s kvačila?“ Ja odgovaram pokajničkog izraza lica: „Sorry… skliznula je….“
On se naginje u auto i govori svojoj suvozačici: „Nije ništa… hoćeš li pogledati?“
S mjesta suvozača izlazi Plavuša. Ne znam koje su joj boje oči… jer na mjestu očiju ima dvije stisnute crte… nos joj je oštrih linija i ide u špic, a kakva ima usta, nemam pojma jer su i ona stisnuta u crtu…. kao na onim virtualnim smješkićima koji nisu dobre volje. Kaže ona: „Kako ništa? Pa vidiš da je tablica oštećena?!!! Stat ćemo tamo na autobusnom stajalištu!“ i pokazuje rukom gdje. Bila sam sretna da konačno krenemo i propustimo kolonu koja se skupljala iza nas…. Vozač mi govori: „Znate… auto na nju glasi pa je osjetljiva…“
Zaustavim se na mjestu koje je pokazala.
Ogledavamo guzu njenog auta… a tablica ko nova…. više je i ne spominje…
Vadi ona obrazac za prijavu štete…. Ispunjava ga…. Stojim i čekam. U meni trčakara hiljadu mrava jer moram stići na sastanak… ali pristojno šutim i čekam. Kriva sam. Dodirnula sam joj auto…. i sada sam dužna otrpjeti sve što poželi.
Prolazi vrijeme.. ona pišeeeee. Konačno završi i donosi mi obrazac da potpišem.
Bacam oko na opis događaja… a tamo piše da su od udarca popucale kopče, pa branik visi.
Kažemo joj ja da ne mogu potpisati nešto što nije istina. Niti branik visi, a ja ne vidim da je išta popucalo…. Nema čak ni ogrebotinice, a kamoli da je nešto popucalo. Na to ona odgovara: „Ali moralo je nešto unutra puknuti od udarca!“ Ja joj dalje objašnjavam da ne mogu potpisati njene pretpostavke, nego samo ono što vidim i ono što je istina.
Ironično dodaje: „Vidim, vi se u to razumijete?!“ Odgovaram: „Ako se u išta ne razumijem, onda su to auti… pa tim više ne mogu potpisati nešto što ne vidim svojim očima. Neka to pogledaju oni koji se u to razumiju.“
Na to joj predlažem (pomalo ironično) neka pozove policiju. Odgovara s visoka i naprasno da policija ne izlazi za takve gluposti… na to joj ja govorim (glasnije) da ne potpisujem lažne izjave.
I tada kreće njeno glasno čuđenje: „Pa zašto se ljutite?!!! Ja ne mogu vjerovati da netko neće potpisati nešto od čega trebam dobiti parstokuna, a još k tome to ne ide iz vašeg džepa?!“
Ja šutim…. jer ne želim joj objašnjavati da se potpisivanje lažnih izjava kosi s mojim životnim uvjerenjima i da je tako svejedno tko plaća i koliko plaća temeljem lažnih izjava…. Nije važna lova, važno je to da uvijek plaća onaj koji laže… svojim obrazom. Niti joj objašnjavam da mi je krenula mučnina u želucu jer mi se gade sitne duše koje poput lešinara vrebaju da oštete osiguravajuća društva, državu ili slučajnog prolaznika na cesti.
Prekriži ona u svom izvješću o šteti dio o puknutim kopčama… ja joj potpisujem, dajem im broj mobitela i odlazim na posao. Nakon sastanka…. propušteni poziv na mobitelu. Odmah se javljam…. Njen muž pita bi li došla u osiguravajuće društvo. Objašnjavam mu da ne mogu sada… Predlaže da mi dođu doma, ja oduševljeno pristajem. Bilo mi je drago da dođu… pa da moji dečki vide da li možda ipak postoji nešto što ja ne vidim… pa da se ljudima plati eventualna šteta. Razmišljam čak o tome da joj dam koju kunu za duševne boli njenog tutača i da više ne moram slušati tu nadmenost i filozofiranje koje me podsjeća na neke viceve… Stižu oni… a Plavuša, ignorirajući mene počne objašnjavati mom mužu kako nije pozvala policiju jer bi to bilo na moju štetu…. jer bi oni naplatili 2.500,00 kazne za izlazak, a ja sam kriva. Ogledava moj muž auto… i ne vidi ništa. Moj je pregledao kad sam došla s posla… nema ni ogrebotine.
I eto…. ta Plavuša je pravi anđeo…. cijelo vrijeme ona štiti mene, a ja razbijačica automobila, zlostavljačica duše njenog limenog ljubimca… možda bi završila i na međunarodnom sudu za ratne zločine da je ona pozvala policiju. Nemam pojma kako zna kolike su kazne za dozivanje policije za gluposti… pretpostavljam da ih je već zivkala pa su joj naplatili dolazak. Ja nemam takvih iskustava… i sigurno nisam od onih koje treba plašiti policijom. Ako sam nešto kriva… ja ću svoju kaznu pošteno platiti… ali lagati neću za nikoga. Meni bi bilo draže platiti 2.500,00 kazne (ako je ta informacija istinita) jer sam se zbog nepažnje naslonila na tuđi auto, nego oštetiti osiguravajuće društvo za 100,00 kuna laganjem.
Dalje tupi da je bila kod procjenitelja i da joj je oštećen donji ovjes. Na to moj muž postaje svjestan o čemu se tu radi. Pa da je auto od čokolade… teško da bi mu se oštetio donji ovjes od naslanjanja drugog auta, a da vani nema nikakvih tragova. Prekidamo priču i dogovaramo se za odlazak na procjenu štete u osiguravajuće društvo.
Obavili smo to sljedećeg dana. Napisala sam istiniti opis događaja. Slike procjenitelja zabilježile su istinu. Nadam se da im je bilo neugodno kad je čovjek slikao aute u odličnom stanju… i nadam se da će im procjenitelj isplatiti neku pinku za duševne boli limenog ljubimca.
Bio je ovo težak tjedan… a ovo tek bezvezna neugodnost na mom putu. Kako u svakom zlu ima neko dobro… tako sam i ja tog dana, kad sam išla u osiguravajuće društvo imala susret sa starim Romom na štakama… koji mi se, dok sam stajala na semaforu, nagnuo kroz prozor i pričao lijepe stvari, a pritom me gledao velikim, tamnim i toplim očima… on nije imao crte na mjestu očiju. Imala sam i susret sa čovjekom na porti osiguravajućeg društva. I on je imao oči umjesto crta…. Ta dva nepoznata čovjeka uljepšali su mi dan…. Da me Plavuša nije natezala uokolo, ne bih doživjela te zanimljive susrete.
No zašto sve ovo pišem. Prvi razlog je da u svojoj osobnoj blogo arhivi zabilježim ovu sitnu neugodnost… a drugi razlog su Orbit bomboni.
Slušam neku večer u emisiji „Otvoreno“ da žele zabraniti pušenje u autima…
Navedeni su čvrsti argumenti… jer javljanje na mobitel oduzima vozaču dvije sekunde, dok paljenje cigarete oduzima osam sekundi. Ne navode da se nezgode dešavaju zbog nepažnje, a ne zbog mobitela i cigareta… ali nema veze.
Predložila bih Vladi da obavezno zabrane lizanje bombona u autima. Nisam izmjerila koliko mi vremena treba da uzmem bonkas iz torbice, ali iz osobnog iskustva, a koje sam vam opisala… mogu posvjedočiti da je to opasno. Od svih bonkasa najopasniji su Orbit bomboni, jer uz to što nam odvlače pažnju imaju i laksativno djelovanje.
A kolike se tek žene šminkaju ispred retrovizora na semaforu… Možda ne bi bilo loše zabraniti ogledala u i na automobilima.
Treći razlog objave ove teme i objašnjenje naslova je jedna druga priča.
Imala sam jednu kolegicu koja je odavno u mirovini. Krasna je to žena. Savjesno se obavljala svoj posao, nikada mi nijednom riječju nije uvrijedila…. a naši dijalozi bili su uglavnom o njenom zdravlju. Bila je pomalo hipohondrična… uvijek ju je nešto boljelo… hodala je stalno oko doktora. Ispričala mi je da ide na neke opasne pretrage i pitam je ja za par dana kakvi su rezultati…. na što mi ona odgovori: „Na žalost ništa!“
Tako je i s ovom Plavušom. Umjesto da se ljudi vesele kad su zdravi, umjesto da se vesele kad nezgode završe bez štete… oni sami sebi i svima oko sebe zagorčavaju život negativnom energijom i svojim ponašanjima.

Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)