Čestitka

31.03.2010.


(Matkovi pilići i pačići)

Malog Matka je zlostavljao kapelan na satima vjeronauka… a pridružila mu se i seoska učiteljica prepuna primitivnih predrasuda. U toj osjetljivoj dobi doživio je ponižavanje etiketiranje, prozivanje… a sve to je na maloj duši ostavilo posljedice, probudilo prkos i otpor prema nekim ponašanjima…. strahovitu nesimpatiju prema ljudima kod kojih osjeti predrasude, kod kojih pročita i najmanji trag arogancije i potrebe da ga ponize. Poput ranjene zvijeri uvijek je na oprezu, često pruža otpor i kad to nije u njegovom interesu… pa je bilo situacija da je snosio posljedice svoje nespremnosti na suradnju s ljudima, u događajima koji su mu bili neprihvatljivi. Ponosan je to mladac…. Svaki životni „šamar“ on junački otrpi… jer je svaki njegov osobni izbor… a uslijedio je uvijek zbog njegovog otpora i potrebe da bude drugačiji, svoj i da se nikome ne da gaziti. To mlado stvorenje je blage naravi, ugodno društvo, širokih je interesa i obožavam naše dijaloge… obožavam njegov svijet… jer u njemu prepoznajem djedove, u njemu prepoznajem pozitivu i čistu ljubav prema životu i prirodi, prema pravim vrijednostima. No ipak… nije uvijek lako bilo slijediti njegove snove…. živjeti sa njegovim strahovima i prkosima… ponekad je bio jači i veći od mene… ponekad sam se osjetila bespomoćno…. pa sam čak prije par godina potražila stručnu pomoć psihologa za sebe i njega. Silno su nam pomogli ti razgovori sa ženom koju smo pustili u svoje svjetove i dozvolili joj da nam pomogne razumjeti sve ono što nam je bilo pred nosom… a nismo vidjeli.
I on je s bratom nekada (prije spomenutih događaja) bojao jaja za Uskrs, kitio bor na Badnjak, odlazio svake nedjelje na misu, nosio gračice na blagoslov… šunku i jaja u nakinđurenoj košarici. Hodali su po kiši, snijegu, suncu, vjetru kilometar i pol do crkve i nikada nisu izostali. Sa zanimanjem je učio gradivo vjeronauka… sa zanimanjem upijao poruke i tumačio simbole. I onda se dogodilo da upravo oni koji su mu tumačili poruke i simbole pokažu suprotna ponašanja i sve te poruke i simbole pretvore u nešto što on i dan danas doživljava samo kao kulisu iza koje se kriju laž i ljudska zloba, uskogrudnost i nepravda. Osjeća se prevaren… namamljen šarenim pisanicama, sjajnim kuglicama, pričama o ljubavi, toleranciji, uvažavanju i čovječnosti.
Od tih događaja… u našoj kući više nema simbola.
Sjećam se prvog Uskrsa bez pisanica. Išli su tada u niže razrede osnovne škole.
Na sam Uskrs padala je jaka kiša… ma pravi potop…. a nakon kiše zasjalo je predivno proljetno sunce. Igrali su se na dvorištu i završili u šumi… kao i svakog dana. Odjednom začujem: „Mamaaaa, mamaaaaa…. pronašli smo malog „jelena“….“ Stariji je u naručju nosio smotuljak…. zamotao je životinjicu u svoju jaknu. Uzbuđeno su odmotali stvorenje…. a ja sam ugledala malo janje… slijepljeno od blata, pokislo i promrzlo. Oprali smo ga…. utoplili, nahranili… Igrali su se njim cijeli dan… tada smo pronašli vlasnika koji ga je izgubio kad je tjerao stado preko šumskog potoka. Tada sam pomislila…. Eto… nemate pisanice i sva šarena čudesa, ali „netko“ vam je poslao živo janje…. i pružio vam mogućnost da mu spasite život… da slavite život….
Pisala sam već ovu priču o janjetu… nemojte mi zamjeriti što se ponavljam… to mi je od godina….
I prolazile su godine…. U kojima u našem domu nema propisanih simbola, rituala i običaja.
Mali ateist je sada maturant, planinar, ali i najmlađi peradar u našem kraju. Bavi se uzgojem ukrasne peradi. Cijelu ušteđevinu je potrošio na inkubator… i danas su mu se izlegli prvi pilići i pačići. Ne mogu vam opisati koje je uzbuđenje danas u mom domu. Postao je „tata“. Stvorio je život. Ne, on ni ove godine neće jaja bojati umjetnim bojama…. jer u tome ne vidi smisao… ali će jaja i dalje promatrati nad žaruljom, osluškivati, okretati, špricati vodom i stvarati im idealne uvjete da bi se iz njih izlegli mali pilići… koje će njegovati, tetošiti, hraniti, nositi na izložbe, razmjenjivati i slaviti život!
I znate… kako u svakom zlu ima neko dobro… tako se i iz ovog zlostavljanja u ranom djetinjstvu jednog dječaka.. izrodila potreba da misli svojom glavom, razmišlja o smislu poruka predaka… da shvati najdragocjeniju stvar na svijetu, a to je da ima pravo odabrati samo svoj način na koji će slaviti i štovati ŽIVOT!
Uostalom i vjera naših predaka je nastala na prkosu zbog vjerskog zlostavljanja i nepriznavanja prava jednom čovjeku i njegovim sljedbenicima da na svoj način slave ŽIVOT tj. Boga….
Pa neka upravo te poruke budu moja najiskrenija uskršnja čestitka…. Budimo tolerantni, birajmo svoje načine i poštujmo izbore drugih ljudi…

Vjernicima SRETAN USKRS… a svima ostalima želim ugodan i lijep produženi vikend…



Komentari (40) - Isprintaj - #

A što imaju godine s tim?

19.03.2010.



Namjeravala sam temu o ugašenom Promina blogu ostaviti do 29.03.2010., ali kako ste i sami primijetili… što je više komentara oni sve teže prolaze, zbog tehničkih poteškoća na stranici blog.hr.
Ova tema nema veze s prethodnom… no svi koji nisu stigli napisati što žele, slobodno to mogu učiniti i na ovoj temi.
Raspravljala sam s blogerima na jednom drugom blogu i jednom od mojih blogoljubimaca blogeru „izvorni_život“ napisala sam da me podsjeća na mene u tim godinama.
Taj komentar je bio napisan sa toplom simpatijom. Doživio ga je kao uvredu. Doživio je isticanje godina kao izdizanje mene na neke visine… shvatio je da se zbog godina osjećam mudrijom od njega. Moj komentar je bio odgovor na njegovu izjavu da ga podsjećam na naivnu Heidi koja gleda ružičasti svijet s Alpa. Ni u peti mi nije bila namjera uvrijediti ga… pa ću to ovoj temi pokušati objasniti.
Bila mi je simpatična ta njegova opaska, pa sam mu pokušala objasniti da „Heidi stil“ nije nešto s čim sam se rodila… nego je nešto što mukotrpno učim godinama. A to je pozitivna misao i tolerancija.
Ovaj blog posjećuje puno blogera mojih godina i starijih od mene pa sam sigurna da će dobro razumjeti o čemu pišem.
Svi se mi kroz život mijenjamo. To je tako prirodno i normalno. Kao što protokom vremena možemo vidjeti promjene na drvetu koje smo posadili na dvorištu… tako ih možemo vidjeti na sebi i na svim drugim ljudima.
Dobro se sjećam svojih reakcija na životne frke sa 16, 20, 25, 30, 35 godina…. i one su se s vremenom mijenjale. Godine mi donose mir i bolju samokontrolu.
Uz to što s vremenom stječemo nova znanja… svakodnevno učimo, i to bitno utječe na formiranje našeg mišljenja DANAS…a koje je često različito od našeg mišljenja prije npr. deset godina. Ta mišljenja DANAS rastu iz istog korijena kao i ono prije deset godina (iz istog sustava vrijednosti)… ali je ono u međuvremenu nadograđeno nekim iskustvima i saznanjima koja smo u tom periodu stekli.
Mijenja nas svaki novi dan, svaki dijalog, svaki susret, svaka minuta koja prolazi… ali svatko od nas može izdvojiti događaje u svom životu koji su nas bitno mijenjali u ovo što smo danas.
Bilo je tu dana i noći… sreće i tuge…. umiranja i oživljavanja… padanja i dizanja….
Ljubim svaku svoju uspomenu… pa i onu ružnu…. jer svaka od njih je moja i svaka od njih mi je važna životna lekcija. Čine li me moja iskustva mudrijom od bilo koga na ovom svijetu?
Ni slučajno. Uopće se ne osjećam mudrom, a kamoli mudrijom od drugih. Mudrost mnogi ne dočekaju… to je privilegija samo onih koji puno, puno rade na sebi i hodaju otvorenih očiju… a ona obično dolazi s lijepom životnom dobi. Do tada možemo biti samo mudrijaši…. kak je bil moj Dudek z Gruntovca. No sve to me odredilo i to sam ja…. koja često preispitujem sebe…. prelistavam svoje uspomene, tražim razloge za svoje pogreške…. Pokušavam svakog dana objasniti sebi samu sebe, ali se isto tako trudim razumjeti ljude oko sebe… i kad ne znam njihove razloge zbog kojih čine greške… pokušavam razumjeti….
Meni Učitelj često kaže: „Dona… bio sam isti takav u tvojim godinama i tada mi je moj stariji kolega govorio da brojim do 50… a ja sam se ljutio i nisam razumio… sada razumijem“
To on meni priča svoj dijalog s kolegom… da me ne bi naljutio, nego mi diskretno daje do znanja da moram malo duže brojati prije no što odreagiram na neku nepravdu ili provokaciju…
Ja sam očito to napisala na pogrešan način… pa me Izvorni pogrešno razumio….. a da mi nije simpatičan… ja mu to ne bih ni napisala… jer bilo bi me baš briga koliko broji….
Ima još jedna priča mog Učitelja:
Jedan Francuski državnik... ne sjećam se sada imena... rekao je:
„Mlad čovjek od 19 godina koji NIJE REVOLUCIONARAN - NIJE NORMALAN... ali i Čovjek sa 59 godina koji JE REVOLUCIONARAN - NIJE NORMALAN!“
Upravo nam ta rečenica objašnjava te promjene koje nastaju s vremenom…. taj mir koji dolazi u zrelo ljeto i pretače se u jesen naših života….
Moji Učitelji broje više od mene… i ja im zavidim na tom miru i samokontroli… ja brojim malo više od onih mlađih… i to je sve tako normalno. To ne znači da je bilo tko mudriji, pametniji, vredniji… nego znači da svaka životna dob određuje naš stil i način ponašanja.
I ako netko blogericu, stariju od sebe usporedi s Heidi na Alpama (ističući naivnost i ružičasti pogled na svijet)… tada valjda ta blogerica ima pravo uz smješak objasniti da ta „Heidi“ nije slučajno nastala…
Izvorni_život, oprosti ako sam te uvrijedila spomenuvši ti godine. Ali još jednom naglašavam da je prekrasno biti mlad i nije mi bila namjera povrijediti te, a još manje poniziti.
Svaka moja pohvala na tvoje zrele i dobre teme bila je iskrena i iz srca…. kao što je iskrena i svaka moja kritika. Ne moramo se slagati na svim temama… ne bi bilo prirodno, ni normalno da svi mislimo isto…. ali u raspravi nema potrebe isticati nečije političke simpatije, uspoređivati ljude s likovima iz dječjih romana i slična čudesa, a kad dobiješ umjeren i dobronamjeran odgovor onda se duriš.

Priča za kraj….

STARI HRAST
Stari je hrast živio na rubu velike šume. Nevrijeme i godine istodobno su se obarale ne njega, ali njega je to jačalo. Rastao je u svojoj uspravnosti odolijevajući svemu što ga je lomilo i kršilo.
No, dođe vrijeme i hrast oboli. Isprva su oboljele i sasušile se tek neke njegove grane. Potom se bolest počela širiti cijelim njegovim bićem. Naposljetku, gotovo se čitavo stablo sasušilo. Tek su vršci njegovih najmlađih grana sačuvali životne sokove.

S hrasta je svake godine padalo mnoštvo žirova. Neke su pojele šumske životinje, neki su tijekom vremena istrunuli i tiho postali zemlja. Iz nekih su iznikli mladi hrastovi. Rasli su i počeli negodovati što im on oduzima životni prostor, otežava suncu da prodre do njih i sve više ih opterećuje svojom starošću.
- Najbolje bi bilo da te ljudi uklone – rekoše jednom.
- Možda im još poslužiš za nešto.

Jednoga dana, kao da su čuli njihovo mrmljanje, ljudi su došli, oborili stari hrast, uklonili s njega dijelove koji im nisu bili od koristi, a sve što su mogli iskoristiti odvezli.

No, dok su obarali stari hrast i uklanjali njegov panj i korijenje, uništili su niz mladih hrastova. Uskoro se na taj kraj oborila oluja i polomila mnoge mlade hrastove koji su se zatekli nezaštićeni na rubu šume.

Stari hrast je iz razbacanih svojih ostataka s mnogo boli promatrao što se događa.
- O da mi je bilo moguće živjeti još barem neko vrijeme – pomisli - zaštitio bih ih svojim životom dok ne dozru da, koliko je moguće, umiju štititi jedni druge i sami sebe.

(Stjepan Lice)

Komentari (32) - Isprintaj - #

...nad otvorenim grobom Promina bloga

06.03.2010.



@Sany... žao mi je što si obrisao blog... ali razumijem te... dobro te razumijem.... jer i sama sam masu puta, iz inata bezjacima i gadovima rušila ono što sam osobno stvarala.
To su one strašno visoke temperature u čovjeku, koje imaju samo rijetki.... To su temperature koje je teško nositi u sebi, ali garancija su za niz životnih doživljaja, koje oni s niskim temperaturama nikada ne dožive.
Jučer sam pročitala novi tekst Natalie Luks….. u kojemu piše o uspjehu i iskrivljenom načinu na koji gledamo na vlastiti uspjeh i uspješnost drugih ljudi.
Postali smo poput svraka… zanosimo se šarenim lažama, pogrešnim vrijednostima i ne vidimo ono što nas doista čini sretnima, a uspješnost drugih gledamo kroz niz formalnih detalja, dok im pritom zaboravljamo zaviriti u oči i pogledati da li posjeduju žar u pogledu, a koji znači da su zadovoljni sami sobom.
Priča mi jučer kolegica kako ukrašavanje sale za svadbu cvijećem dođe 13.000 kuna, a navlake za stolice su 2,5 € po stolici. Ironično sam to prokomentirala, a ona mi objašnjava kako su to prilike kada eto treba biti sve dostojanstveno i lijepo. Odmah mi je na pamet pala statistika i koliko se brakova u Hrvatskoj raspada. Očito im navlake na stolicama i cvijeće nisu u stanju osigurati uspješan brak. Tako je baš na svim životnim područjima.
Neki dan sam se srela s jedinim poznatim i visokopozicioniranim direktorom u našem poduzeću. Srećemo se na hodnicima poduzeća… od kada se kod nas zaposlio …. spušta glavu kad me vidi… da ne bi morao pozdraviti. Taj dan je išao ispred mene i tako je pustio vrata iza sebe da mi je skoro razbio nos. Na svu sreću, bavila sam se sportom u mladosti pa još uvijek uspješno izbjegavam takva iznenađenja na svom putu. Hodajući do ureda razmišljala sam o njemu… Hm…. čovjek je završio visoke škole, jako je napredovao u zadnja dva desetljeća, jako se obogatio, nosi skupa i lijepa odijela, odlično se drži za svoje godine. A što mu sve to vrijedi… kad kolege o njemu pričaju da je lopov, a na hodnicima se ponaša ko zadnja seljačina?!!!! Valjda se u toj trci ka „uspjehu“ nije stigao baviti ponašanjem.
Namjerno navodim primjere koji nemaju veze s tvojom pričom….. jer ti pokušavam objasniti da zadovoljstvo čovjeka ne spava u tom vanjskom sjaju i maskama koje navlače da bi zadivili okolinu, nego zadovoljstvo čovjeka spava u srcu čovjeka i mirnom snu.
Sany… svakodnevno doživljavam razna pikanja i neugodnosti od onih koje prozivam ili sam prozivala zbog nemoralnih ponašanja…. ili sam im pak iz krvavih kandži izvlačila žrtve na koje su se namjerili. Masu toga ti ja i ne ispričam…. jer bi se naši susreti pretvorili u žalopojke, a mi imamo važnijih tema. Naravno da se uzrujamo kad netko laže, kad nam pakiraju i podmeću nogu… ali ništa drugo ne možemo ni očekivati od ljudi kojima smo svojim djelovanjem pomrsili neke osobne i nečasne interese. Pa normalno je da nas ne vole i da nas smatraju neprijateljima… jer da razumiju ono o čemu pričamo, da imaju isti sustav vrijednosti, tada ih ne bi mi prozivali i svijet bi bio idilično mjesto, svi bi se držali za ruke, voljeli i razumjeli.
Nije te razočarao načelnik koji te tužio… nego su te razočarali neki drugi ljudi… jer baš od njih nisi očekivao da će ponašati kako se ponašaju u konkretnom događaju. Ni to nije ništa strašno. Pa uvijek je bolje da maske padnu ranije. Mogao si u zabludi biti još niz godina i prave istine spoznati u nekom još težem trenutku. Istina nikada ne dolazi prerano. Zvijezde su htjele da baš sada postaneš svjestan nekih istina… Vrijeme će ti pokazati da se sve dešavalo baš onako kako je trebalo…. jer sudbina se za to pobrinula.
Tvoj blog je bio najbolja promocija Promine. Nisam znala gdje je to… dok nisam počela čitati tvoj blog. Taj blog je bio miris djetinjstva, dah uspomena onima koji su odavno otišli iz tvog kraja. Kad sam se jednom vozila kroz Oklaj…. ugledala sam tablu „centar“… a pored toga je na debelom štriku bila vezana krava. Izmamila mi je ta slika osmijeh na lice…. i doživotno ću je nositi u sjećanju, jer bio je to prvi susret s Oklajem. Tek sam kasnije skužila da centar i glavni trg nisu tamo gdje sam vidjela vezanu kravu, nego su na tvom blogu. Sve važno što se dešavalo bilo je objavljeno na tom mjestu. Gašenjem bloga najviše gube stanovnici Promine.
Ti si pokazao kako to može izgledati…. Malo je većih gradova koji imaju takve blogove i takve izvjestitelje. Mislim da tvoji sumještani još nisu ni svjesni što su izgubili.
Zašto je taj blog bio tako dobar? Zato što se u tvojim očima vidjela iskra kad si o svom blogu govorio… kad si govorio o svojoj Promini, zato što si u kreiranje te stranice ugradio cijelu svoju dušu i ljubav prema rodnom kraju i njegovim stanovnicima. Svako tvoje slovo bilo je nastojanje za bolji i ljepši život u Promini. Sve to bez srca i duše nije moguće.
Ti si dao puno i sada imaš pravo biti ljut…. imaš pravo svoju sveukupnost preusmjeriti u neke nove borbe i neka nova zadovoljstva…. a Promina ima „uspješne“ političare, buduće direktore s tesarskim zanatom, imate i ugledne, vrlo obrazovane iseljene Promince… pa neka sada oni popune prazninu koja ostaje nakon gašenja tvog bloga….
Osjećam tvoju ljutnju i tugu. Žao mi je što se tako osjećaš…. ali istovremeno se smješkam jer znam da ćeš ti to izdržati i iz cijele ove priče izaći još jači i još veći.
Sanko… u svim ovim „vremenskim nepogodama“ uspio si ostati čovjek, borio si se za istinu… za prave vrijednosti. To je ono što se ne može naučiti ni u jednoj školi, ni na jednom fakultetu, to se ne može kupiti, na to te nitko ne može nagovoriti…. to je od samog Izvora… od dragog Boga!
Svi dječaci sanjaju postati heroji ulice… samo nekima to uspije. Tebi je uspjelo… bez obzira što ti se sada ne čini tako.
Ova priča nikako nije završila….. samo joj se mijenja ritam. Ti si ta priča Sanimire…. Volim priče…. a tvoja je jedna od zanimljivijih koje sam imala prilike pratiti.
Kad budem imala unuke…. pričat ću im: „Tamo daleko, iza sedam gora i sedam mora prostire se jedna Promina, u kojoj živi jedan Sanimir…. „ a onda ću malo zastati, dok će dječji glasovi prekidati tišinu: „Bakoooo pričaj nam o Sanimiruuuu….“
Blago tvojoj djeci… zbog uspomene koju sada pišeš, a ostavljaš im kao najdragocjeniju ostavštinu koja se djeci može ostaviti…. Od poštenja, iskrenosti i časti nema većih vrijednosti.
Živio Sanimire!

Komentari (124) - Isprintaj - #

Makovi

01.03.2010.



Narod je poput žita. Puno daje i budućnost hrani, ako ima sve uvjete za rast….
Burna povijest je naša žitna polja pokapala krvlju i znojem naših seljaka… a u znak prkosa rastu crveni makovi.
Uvijek strše.... zovu ih korovom.... a u današnje vrijeme simbol su nezagađenog tla... jer na zagađenom tlu taj "korov" ne raste.
Bez žitnih polja nema kruha, a bez makova nema prkosa.
Naši poljoprivrednici, mljekari i stočari, koji su danas izašli traktorima na ceste, crveni su makovi…. Oni su znak našeg zajedničkog prkosa.
Ovo je tema podrške našim prkosnim makovima na slavonskim cestama…
Makovi nisu korov.... nego su krikovi naših predaka....


Opet su jutros procvali
u žitu makovi sneni,
sve su nam njive ovili
cvjetovi njihovi crveni!

"Znaš li majko, majčice,
kakvi su ono cvjetovi",
po onim tamo njivama
takovi divni - crveni?

Gorki su, sinko, plodovi,
čemer je ono procvao.
Umjesto zlatne pšenice
- korov je tamo niknuo!

Seljak je polja stvarao,
hajduk je svijetom harao:
Oteo kmetu zemljicu,
gazio njegovu pravicu!

Baruni, grofovi vladali,
španovi pravdu krojili,
rabotat kmeta gonili,
krvcu mu poljem sijali!

Mnogo je kapi kapnulo,
njegove krvi i znoja,
ljeta ga duga mučile
batine teške bez broja!

Prokleo seljak zemljicu
vražjih gospodara,
niknuli crven-cvjetovi
umjesto božjeg dara!

Krvlju su kmetskom sijani,
kletvama, bunom miješani
suzama, znojem pojeni
zato su tako crveni...

Mihovil Pavlek Miškina

Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)