Čestitka

31.12.2009.



Čitam na jednom forumu kako je neke ljude uzrujala izjava Ive Josipovića da je njegova politika svjetlo, a Bandićeva tama.
Smatraju da se radi o niskom udarcu. Nisu mi uspjeli objasniti zašto je nisko govoriti o svjetlu i tami… a ja uz sav trud nisam uspjela razumjeti zašto ljudima smeta ta usporedba.
Neki novinari čak smatraju da će Ivu Josipovića „skupo stajati“ ta izjava. I opet sam začuđena. Sinoć je Bandić u sučeljavanju izjavio da je ta usporedba bogohuljenje, jer je Isus proglasio svjetlo… pa valjda misli da ga sada nitko ne smije ni spomenuti, a kamoli ga priželjkivati…
Zato ću ja sada bogohuliti i pokušati objasniti sebi što je opasno u toj usporedbi.
Svjetlo je simbol života, sreće i radosti, a tama je simbol smrti, nesreće i tuge.
Stručnjaci smatraju da zimsku depresiju kod ljudi uzrokuje smanjena količina dnevnog svjetla u jesenskom i zimskom razdoblju.
Može li tama pobijediti svjetlo? Ne može! Tama nema svoj izvor… ona je samo privremeno stanje, tj. pomanjkanje svjetlosti. To je samo ono vrijeme kad sunce nestane iza horizonta. Sunce nije otjerano, ono će se vratiti i jutrom nas pomaziti zrakama svjetlosti.
Kad se sunce povuče i privremeno nastupi tama, palimo svjetlo. Što se dešava kad se u društvu pojavi privremeni mrak? Što je privremeni mrak u društvu?
Tama u društvu je kad se pojavi javni nemoral, kad smrt nazivamo životom, kad zločine pravdamo ljubavlju, kad zatomljujemo iskrenost i istinu, kad bježimo od odgovornosti, zlo su sve naše loše osobine i potiskivanje naših vrlina.
Smiju li o svjetlu i tami govoriti samo oni koji su odabrali religiju i koji su vjernici?
Izvor svjetlosti (sunce) i izvor svjetlosti u čovjeku (ljubav) nisu nešto što bi smio svojatati bilo tko… jer sunce ne bira one koje će ogrijati i ne bira one koje će osvijetliti.
Priroda diktira ritam svjetla i tame…. a čovjeku je na izbor prepušteno da li će slijediti svjetlo ili tamu, tj. da li će njegovati svoje vrline ili mane.
Noćni leptiri žive u tami… a opet ih privlači svjetlo… i mnogi zbog toga stradaju…. kao u staroj pjesmi:
„ulična svjetiljka baca svjetlost u krug
dok crni leptiri lete pravo na nju
ali ne znaju da tu je kraj
da ih ubija njene svjetlost i sjaj

nekad sam letio leptir bio i ja
svjetlost me mamila krila mi spržila
crni leptiru bježi u noć
jutro sačekaj svjetlost će doć“

Zašto je stradao leptir iz pjesme? Zato što ga je privuklo lažno svjetlo… pogrešne vrijednosti.
Npr. nepotizam je tama. Mnogi koji ga potiču i u njemu sudjeluju, pravdaju nepotizam kao pomaganje ljudima, čude se što ima loše u tome da svoj pomogne svoga. I mnogi od njih čvrsto vjeruju da je to nešto normalno i poželjno. To je lažno svjetlo…. jer u društvu stvara nered i naša djeca nemaju iste preduvjete na životnom putu. Ako pisane norme, a i nepisane propisuju da ljudi trebaju napredovati temeljem svojih sposobnosti, stručnosti i znanja… tada je samo to ispravno… i svako, i najmanje skretanje s tog puta je narušavanje reda i činjenje društvene štete. Tama je ubijanje civila u ratu, rušenje vjerskih objekata i sve strahote koje se u ratovima dešavaju. Takvu tamu ne možemo opravdati ljubavlju prema domovini…. jer ljubav ne poznaje zlo…. bez obzira koliko smo ranjeni, povrijeđeni i uvrijeđeni zlom koje čini netko drugi. Zlo drugih ne može nas opravdati za zlo koje činimo sami.
Tama je krađa…. i kada nam netko pokuša objasniti da je netko „morao“ ukrasti jer mu je teško i slična čudesa. Ili kad nam netko pokuša objasniti da nije O.K. što je kažnjen lopov jer je ukrao samo npr. 50.000,00 kuna, a drugi su ukrali više. Tama su svi ti mračni izgovori kojima odbacujemo osobnu odgovornost i skrivamo se iza tuđih zala i većeg zla.
Tama je siromaštvo koje nastaje radi lakomosti i neumjerenosti onih koji su dali prednost svojim manama i zatomili svoje vrline. Tama je siromaštvo koje se očituje kroz broj ljudi koji kopaju po kontejnerima, ali i kroz preveliki broj onih koji su siromašni iznutra.
Kakva je bila 2009. godina? Bila je teška… ali ja bih joj dala ime ZORA. To je godina u kojoj su sva dugo nakupljana zla počela isplivavati na površinu, to je godina bolnog otrežnjenja i svjesnosti da je noć sasvim sigurno na odlasku. To je godina u kojoj su se pojavile prve zrake svjetlosti i obasjale sve ono što nam je noć ostavila… kao kad jutro svane i pred nekim kafićem, u kojemu je prošle noći bio žestoki tulum, vidimo odbačene boce, smeće, tragove krvi…. uz mirise jutra osjetimo miris prolivenog alkohola, mokraće i popušenih cigareta…. a sudionici tuluma mamurni bauljaju uokolo i stišću oči jer im je svjetlost prvih zraka sunca prejaka.
ZORA nije došla jer je netko upalio svjetlo. Došla je jer joj je vrijeme… to je taj povijesni trenutak… a mi smo tek mala stvorenja koja joj svjedočimo i imamo čast sudjelovati u ovom buđenju novog dana.
Godinu koju čekamo nazvala bih JUTRO. Ne znamo kakvo će biti…. može biti maglovito, oblačno, ali može biti vedro i mirisima prirode okupano. Neki će ga doslovno prespavati, neki će ga prespavati otvorenih očiju, neki će marljivo čistiti sve ono što nam je noć ostavila. Bez obzira kakvo ono bilo…. bez jutra nije započeo nijedan dan… pa je tako i s ovim "danom" u koji polako ulazimo. Kažu naši stari: „Po jutru se dan poznaje!“ Jutrom pravimo planove za dan koji nas očekuje, svako jutro je znak novog početka.

Od sveg srca vam u godini koja dolazi želim... puno zdravlja i sudbinske sreće. Želim da vam ide sve ko podmazano u onom dijelu na koji sami ne možete utjecati, a za onaj dio koji ovisi o vašoj volji, neću vam poželjeti ništa…. jer sami ćete odlučiti kakav će vam "dan" koji dolazi biti.


Komentari (49) - Isprintaj - #

Dobro jutro!

28.12.2009.



Dobro jutro blogeri… dobro jutro birači.
Eto nas u drugom krugu. Završio je prvi čin velikog i opasnog igrokaza.
Odavno sam na ovom blogu napisala svoj izbor…. Odabrala sam „svog predsjednika“, prije no što ga je vlastita stranka formalno proglasila kandidatom za predsjedničke izbore.
Sve ovo vrijeme pažljivo sam osluškivala ljude.... njihova razmišljanja, želje, strahove… njihove procjene.
Mnogi su se pitali zašto je toliko kandidata? Zašto u izborima sudjeluju oni koji unaprijed znaju da nemaju šanse? Zašto bi netko potrošio toliku lovu….a unaprijed zna da ne može doći do cilja? Financiranjem takvih sporednih likova, veliki igrači iza kulisa kroje političku scenu, razbijaju političke protivnike.
HDZ se kroz razdoblje koje pamtimo bavio raznim doskočicama da bi izbore dobio i vlast zadržao…. a sada im se to obilo u glavu, jer su upravo od njih i drugi naučili kako se podmeće noga. Da li ih je razbio SDP i hrvatska ljevica? Mislim da nije. U ovoj zemlji više ne postoji podjela na lijevo i desno…. postoji samo borba za dobro i zlo.
Postoje oni koji razumiju da se ovako dalje više ne može i da se pod hitno u ovu zemlju moraju vratiti prave vrijednosti…. koje smo tako naivno zatrli. S druge strane postoje oni kojima odgovara bezakonje, jer bez njega si ne mogu osigurati život na kakav su navikli.
U susjednoj državi ljudi su u redu čekali da bi birali… a u Hrvatskoj su bezvoljni birači ostajali doma…. uz obrazloženje da su svi isti, da ne može biti bolje i da ne žele sudjelovati u tom igrokazu.
Zašto bi nekome u susjednoj državi bilo važnije tko će u Hrvatskoj biti na vlasti, nego građanima koji su se u Hrvatskoj rodili, školovali, koji u njoj žive, plaćaju poreze i sav teret nose na svojim leđima? Mislim da je interes iz razloga da bi se sačuvalo „pravo“ na duplo glasanje, na lažne prijave, a radi ostvarivanja lažnih prava iz hrvatskog proračuna, da bi se i dalje mogle kupovati diplome, da bi se i dalje novcem iz hrvatskog proračuna gradile u susjednoj državi crkve, dok hrvatski građani uz sve daće moraju plaćati i harač da bi uopće preživjeli. Tko je omogućio takvo bezakonje? Zli političari i bogati ljudi iza kulisa, ali i uspavani građani koji ne razumiju da samo oni mogu reći ŠLUS takvim ponašanjima. Ne može nas nitko varati ako pružimo otpor takvom ponašanju. Jedini pravi otpor je izlazak na biralište. Nitko nam ne može pomoći, nitko nas ne može spasiti ako to ne učinimo sami… korištenjem svog prava na izbor!
Cijelo vrijeme nas uvjeravaju da je funkcija predsjednika tek biti fikus. Zar vjerujemo u to?
Zar je nebitan netko tko pod svojom kapom ima tajne službe, vojsku i niz drugih ovlasti?
Oni žele da mi to mislimo. Ta funkcija daje veliku moć… i ne smijemo biti naivni i nasjedati na šarene laže koje nam pričaju!
Slušam jučer govor Milana Bandića. Lijepo nam je objasnio kakav nam predsjednik treba.
Gledam ga i plače mi se. Zar je to doista čovjek kakav nam treba na čelu države?
Koji je njegov program? Na koje je važno pitanje konkretno odgovorio? Moram li spomenuti ponašanje tog čovjeka i sve afere koje se vuku za njim?.
Predsjednik prima državnike drugih zemalja i ide im u posjetu. Možete li zamisliti Milana Bandića kako prima englesku kraljicu? Možda bi je odveo na trčanje po Sljemenu ili kod Ševe na kavicu u Republiku Peščenicu.
Ne samo da ne govori strane jezike…. on ima problema i s vlastitim. Ono što on govori je mješavina zavičajnog dijalekta, naučene zagrebačke šatre…. a pri tom nema potrebu ljude gledati u oči. On je kandidat koji je u dosadašnju kampanju uložio najviše love… ne sumnjam da će tako biti i u drugom krugu. Oni koji ga financiraju znaju zašto to čine.
Postoji nešto jače od njihovog novca. To su naši glasovi i naša odluka da ne želimo društvo bezakonja i kaubojštine!
Na nama je odluka kakvog predsjednika želimo, kakvu Hrvatsku želimo… i da li uopće želimo birati sami… ili će umjesto nas birati oni po susjednim državama, koji prilično zainteresirano čekaju u redovima da bi nam iskrojili sudbinu.
Probudite se! Naši glasovi su najveća vrijednost, najveća snaga…. iskoristimo je!
Izađimo na izbore!

Komentari (89) - Isprintaj - #

Predblagdanski tjedan 2.

19.12.2009.



Da slučajno ovaj ružan tjedan ne bi završio bez strahota… danas se desila još jedna… najstrašnija od svih.
U temi od 06. prosinca pisala sam vam o ispraćaju jednog predivnog čovjeka, pisala sam vam o starici koja je ostala za njim. Pod temom smo vodili žustru raspravu o ponašanju onih kojih ostaju iza umrlih.
Smisao života je moju kritiku na određena ponašanja doživio kao osudu drugih… a to nije baš lijepo od mene, a MALIŠA mi je objašnjavao kako oni koji plaćaju imaju pravo odlučivati. Pri svom obrazlaganju nije se libio vrijeđati mene i sve svoje sugovornike.
Djed i baka su bili jako stari, teško pokretni i jedno vrijeme su proveli u domu. Njihov smještaj u domu plaćan je iz odlične mirovine koju je imao djed, a ostatak su plaćala djeca. No onda ih je unuk odlučio dovesti kući i preuzeti skrb o njima. Žena (snašica) mu je bez posla… pa su izračunali da se to njima isplati … naravno, najjači argument (za javnost) je bio da će njih dvoje biti najsretniji o svom domu. Moj muž je tada predlagao da se plati neka žena koja će s njima biti 24 sata i brinuti o njima… ali njegov prijedlog nije prihvaćen…. jer treba pomoći svome.
I tako su se oni izdogovarali i počela je ova tužna priča.
Prilikom mog zadnjeg posjeta starici, pronašla sam zaključanu kuću. Kuća je bila zaključana izvana… a ključ u vratima. Znači… starica nije štićena od neželjenih gostiju, nego se netko štitio da starica slučajno ne izađe iz kuće i odluta.
Sigurna sam da nije imala više od 40 kila. Pisala sam vam da je na trenutke svjesna, a na trenutke luta neki čudnim svjetovima. Njena „lutanja“ traju već godinama… ali u zadnje vrijeme su sve izraženija. Nakon što smo sami otključali i ušli u kuću… pronašli smo je samu, u mraku… kako drijema.
Danas nam je javljeno da je nađena mrtva… na podu… a kuća sva u dimu.
Tijelo je odvezeno na sudsku medicinu… i prava istina će biti utvrđena…. no iz svega što mi je javljeno proizlazi da je starica sama pokušala zapaliti vatru u peći i oni koji su preuzeli skrb o njoj nemaju pojma kako se to moglo dogoditi. Starica se očito ugušila. A netko tko je zaključan izvana… ne može se od gušenja ni spasiti. Imala je 89. godina.
I pitam se ja sada… zašto je bila sama? Što je radila sama oko peći? Zašto starici nije osigurana skrb na koju se netko obvezao? Zašto ostali (djeca) nisu reagirali na očito neprimjerenu skrb koju su ti stari ljudi imali u zadnje vrijeme?
Smisao života… vidiš li kako sudim? Da, ovo je osuda i prozivka!!!!! Ovo je moj vrisak i nerazumijevanje… iz mene teku jad i gorčina. Imam li osobnog interesa? Nemam, osim olakšavanja vlastite savjesti. Javno sipam svoj jad…. iz čistog poštovanja koje sam osjećala prema tim starim ljudima i iz prestrašne tuge koja me obuzima zbog načina na koji su otišli. Sudim javno… i radi onih koji će se tek naći u sličnim situacijama… skrbiti o starim ljudima, pa da budu svjesni što se sve može dogoditi.
Ovo je nastavak moje teme o odgovornosti… o našem odnosu prema vlastitim greškama.
Inače sam previše iskrena. Izbjegavam druženje s rodbinom…. jer ne mogu i ne znam lagati, a moja pitanja i razmišljanja ih znaju silno smetati. Pišem ovu temu i radi toga što me peče savjest. Peče me savjest jer ih sve skupa nisam prijavila socijalnoj službi zbog zanemarivanja staraca. Zašto to nisam učinila? Zato što su njihova djeca starija od mene, zato što se nije pristojno miješati u tuđe živote, nisam htjela stvarati zlu krv. Nisam htjela narušavati rodbinske odnose… koji su ionako hladni i nikakvi… ali zbog djece nisam htjela njihov gnjev primiti na svoj dom… i tako sam sa strane gledala što rade i šutjela. Ma tko je vidio rodbinu prijavljivati nekakvih službama?!!!!
Danas me peče savjest što nisam prijavila. Bože, nemoj mi oprostiti taj propust, jer oprost nisam zaslužila. Kazni me!!!! Kakva god bila sudbinska kazna za ovu moju krivnju, sporednog lika u jednoj drami, spremna sam je prihvatiti!
Obično u predblagdanske dane na blogove stavljamo lijepe božićne priče i pozivamo jedni druge na mir i dobro.
Ove godine je na mom blogu istinita priča… nimalo lijepa…. ali neka upravo ona bude opomena svima nama. Ovo je priča koja nam otvara pitanje koliko je starih, bolesnih i nesretnih samo i napušteno u našem društvu.
Baš je zgodno što su gradovi okićeni, svijetle lampice (onima koji imaju struje)… strašno je romantično kićenje borova, božićne pjesmice, razmjena darova. Svi vole Božić. Ovih dana svi djeluju tako nježno, okrenuti miru i dobru…. većina poštuje svoje vjerske rituale… i meni je to sve jako lijepo vidjeti. Ali iza tog blještavila odvijaju se neke strašne priče…. koje su u velikoj suprotnosti sa svim tim sjajem i porukama koje se ovih dana izgovaraju.

Zbogom tebi bako. Pošla si za čovjekom s kojim si provela više od 60 godina…. Neka ti je miran san.
Žao mi je zbog načina na koji si otišla. Hvala ti… beskrajno ti hvala na svemu….

Svim vjernicima, od sveg srca želim SRETAN BOŽIĆ… a onima koji to nisu želim da ovih dana uživaju u slikama zime. Svima zajedno vam želim puno ljubavi koju ćete dobiti od bližnjih i da je ne zaboravite pružiti.

p.s. čitamo se iza Božića….

Komentari (64) - Isprintaj - #

Predblagdanski tjedan...

16.12.2009.




Ne čitam horoskope… i sva sreća da ih ne čitam. Da sam pročitala horoskop za ovaj tjedan…. poželjela bih ga prespavati.
Tjedan je počeo odvratnim ponižavanjem moje kolegice… i sve to samo zato to što je na cesti Srebrnoj i što ne šuti o zlu. Pogodilo me…. ranim jutrom prvog dana ovog tjedna.
Takve strelice… kad mi diraju one koje volim nije lako podnijeti…. ali kako u svakom zlu ima neko dobro, tako je i u ovom slučaju. Takve strelice šalju oni koji žele zastrašiti, opomenuti, ucijeniti i slomiti ljude. Ne kuže jadni… da upravo iz tih „rana“ koje su proizveli svojim strelicama izvire sve suprotno onome što su htjeli postići… jer protiv onih koji nisu kao oni ne mogu se boriti na svoj način. Ne kuže jadni da su se „čisti“ spremni s njima boriti do daske. Ne kuže jadni da oni koje su „jahali“ dugi vremenski period, uz to što su bili „jahani“ i nezadovoljni zbog toga, u dobroj su kondiciji… jer sve to je trebalo izdržati. Postali su žilavi, čak pomalo „ludi“ i ova igra će se s njihove strane igrati čisto (za „nečiste“ bolno)… jer „izjahani“ nemaju više što izgubiti. Kad ti netko ugrozi dostojanstvo i vjeru u bolji svijet ništa nije veće i važnije od toga. Bez toga je cijeli život laž… ružni igrokaz. Nema predaje!
Nakon toga mi je došao mladi radnik u pratnji majke i ispričao svoju priču o najavljenom otkazu i o svom naumu da si oduzme život zbog te nepravde.
Mladi čovjek od djetinjstva ima oštećen očni živac na jednom oku. Ne nosi naočale, jer se stanje ne može popraviti… i sa svojim hendikepom živi cijeli život…. Vozi, čita, radi i normalno funkcionira. Bio je u vojsci, položio je vozački…, dobio je posao i uspješno ga sve ove godine obavlja. Na redovitom sistematskom pregledu su odlučili da više ne može raditi zbog vida i sprema mu se otkaz. Taj mladić je žrtva sustava, žrtva velikog nereda… Stoji na rubu, razmišlja o samoubojstvu jer mu je ugrožena egzistencija, ponižen je i prestrašen. Skupila sam snage i odlučno mu objasnila da je sve to samo bljesak… tek neugodan trenutak u vremenu zvanom ŽIVOT… ukorila sam ga zbog razmišljanja o oduzimanju života… baš onako kako bih ukorila vlastitog sina…. i nisam dozvolila da ga moj vrisak iznutra uplaši…. morala sam mu pružiti nadu… no te noći sam se molila Zvijezdama za njega… prije spavanja sam plakala zbog njega i zbog sve naše djece… kojoj smo stvorili ovo nepravedno društvo koje im lomi kosti i čupa dušu.
I tako sam u molitvi i suzama ispratila ponedjeljak.
Utorak me probudio bjelinom obližnjih polja… vidjela sam srnu kroz prozor i osjetila se kao lik s neke idilične zimske razglednice. Opet me ove godine razveselio čovjek s traktorom koji mi je tijekom noći očistio snijeg i omogućio mi da iz ove svoje nedodžije krenem u „civilizaciju“. Vozeći se po odlično očišćenim cestama, pomislila sam: „Dan je dobro počeo!“
Na omiljenoj radio stanici Luka je pjevao „Zeko i potočić“… a zvrndale su i još neke drage pjesme… Sjetio me Luka na djetinjstvo i redovitog cmoljenja na tu pjesmicu. Teško sam prihvaćala da se zeki smrznuo potočić….
Radni utorak je počeo radno i mirno… sve dok nije došao čovjek kojem se „smrznuo potok“.
Doživio je prestrašnu tragediju u obitelji i našao se u teško situaciji. Od mene je očekivao nešto što nisam mogla i smjela ispuniti… jer bi bilo u suprotnosti s propisima i takav ustupak ugrozio bi prava svih ostalih naših kolega (a malo ih je bez strašnih i tužnih priča)… takav ustupak bi u cijeli naš mali sustav unio nered i promjenu ponašanja na lošije. Došao je i optužio me da sam mu u petak (prije pet dana rekla da će dobiti to što traži). Ja sam naravno rekla da to nije istina. Jer nije istina. Nikada ne dajem obećanja za nešto što ne mogu ispuniti. Čovjek je u tom trenutku pukao… mislim da je imao slom živaca. Silno je vikao, vrijeđao me, mahao šakom prema meni… samo su Zvijezde sačuvale i njega i mene od zla koje se moglo izroditi iz te situacije. Istresao je on u tim trenucima na mene svu svoju ljutnju… na državu, na poduzeće, na društvo, na sudbinu…. a ja sam ga slušala, prepoznavala u njegovom bijesu i rečenicama sve svoje teme koje pišem na blogu, prepoznavala sam sve svoje ljutnje i nemoć zbog situacije u kojoj se nalazimo…. jer preda mnom je stajala žrtva ovog društva…. žrtva koja si ne može pomoći… ja mu ne mogu pomoći. Branila sam se rečenicom kako razumijem… ali nisam ja kriva za sve to što mu se dešava. Nije ga to utješilo… ni smirilo… On se čak u svom divljanju ispričavao i govorio da se ovako nikada nigdje nije ponašao. Ali eto… desilo se čovjeku… i to baš u mom uredu…. a valjda su Zvijezde procijenile da ja to mogu izdržati… pa su ga zato meni poslale.
Prisutan je bio Učitelj…. zaprepašten…. tih… pokušavao je unijeti mir u tog čovjeka…. i danas razumijem kolika je sreća što nitko od nas u tom trenutku nije reagirao nepromišljeno… jer svi smo bili na rubu. U jednom trenutku se na vratima pojavila kolegica, koju je dozvala ta prestrašna galama… podigla je dva prsta… kao da je na nekom sastanku. Razjareni čovjek je nije ni primijetio…. a ona se okrenula i otišla.
Kad je čovjek otišao tresla sam se kao šiba na vodi. U tom trenutku su mi glavom prolazila sva ubojstva i nesreće o kojima čitam u crnim kronikama… a koje se dešavaju jer ljudi naprosto u nekom trenutku puknu. I u tom razmišljanju pojavljuje se kolegica i kaže kako je ona kolegici od tog čovjeka u petak rekla da je dobio ono što je tražio. Ja sam u petak bila na nekom sastanku…. a njoj je bilo teško pogledati u papire…. pa mu je na pamet dala lažnu informaciju. Nesretnik je pet dana bio u zabludi… i sva ta drama desila se zbog njegove zablude, lažne nade i zbog nečije nespremnosti da odradi ono što mu je posao.
I tako je jedan čovjek… uz svu muku koja ga je snašla, zbog nečijeg laganja i nesavjesnosti doživio slom živaca… i tako sam ja na svu sreću samo izvrijeđana…. zbog države, firme i kolegice kojoj su papiri samo papiri i ne razumije da u svakom papiru u našim uredima živi ljudska priča, problem, patnja, nepravda i vapaj za spas.
Kad sam je pitala zašto čovjeku nije rekla da je ona dala lažnu informaciju zbog koje je napao mene… odgovorila je kako je ona digla dva prsta, ali nije dobila riječ…. Meni je nje žao… i ona je žrtva sustava i velikog nereda… samo što to još ne kuži.
I utorak sam ispratila sa suzama i u molitvi. Plakala sam zbog tog čovjeka. Molila sam se za njegovog sina koji je doživio saobraćajni udes…. to dijete je vršnjak mog sina…. a ja nisam imala prilike čovjeku reći koliko ga razumijem i koliko mi je teško zbog svega što ga je snašlo… njegova sudbina je moja najgora noćna mora…. to su moji strahovi. Razumijem ga kao roditelj, kao kolegica, sugrađanka… Cijela nutrina mi vrišti zbog njegove životne priče… i vrišti mi srce što mu ne mogu ozdraviti sina, što mu ne mogu ponuditi sretnije i pravednije društvo i što mu sve to nisam mogla reći…. dok je svu svoju nemoć istresao na mene.
Nije me uvrijedio, nije me naljutio…. suosjećam s njim…. razumijem ga do daske… i ako mu je bar malo pomoglo što je mogao sve to izbaciti iz sebe… nije mi žao što je odabrao mene, jer ja i to mogu preživjeti…. ostat će tek mali ožiljak na mojoj duši…. ali svaki ožiljak je dar i pouka.
Srijeda je počela s dubrovačkom pričom. Ovaj strašan događaj mi je davno „najavljen“ Vrlo stručan čovjek je tada sa mnom podijelio svoju brigu i bojazan zbog nereda koji se dešava i iz kojeg se ne može izroditi ništa dobro. Kad mi je to pričao… ja sam se iskreno nadala da pretjeruje i da je tek pesimista… no na žalost, bio je u pravu. Počeli su nam na naplatu stizati računi za nesavjesna ponašanja i nered.
Možemo li uopće zamisliti kako danas žive ljudi u Dubrovniku? Većina je danas bez grijanja, vode, ne rade liftovi…. blokirani su, odsječeni od svijeta… u mraku… PONIŽENI!
Noćas ću svoje molitve Zvijezdama uputiti za te ljude… a molit ću ih i da svojim zrakama pokažu odgovorne za sve ovo što nam se dešava….
Tek smo na polovici tjedna… a ja imam osjećaj da je prošla cijela godina…. Nije li to previše ljudskih nesreća za samo tri dana?
A računi su nam tek počeli stizati na naplatu… čekaju nas još puno teži dani…
Moramo ih izdržati…. smoći snage da u ovim ružnim vremenima ostanemo ljudi i ostanemo živi ako je to ikako moguće…

"Ljudski je život tek trenutak, njegovo postojanje neprestani tijek, čula poput slabe noćne svjetiljke, čitavo tijelo hrana crvima, njegova duša nemiran vir, sudbina tajanstvena, a slava nestalna. Ukratko, sve tjelesno je poput rijeke koja teče, a što je u vezi s dušom poput sna je i izmaglice. Život je borba i kratki privremeni boravak u stranoj zemlji, a nakon slave zaborav. Gdje da čovjek potraži oslonac? Samo i jedino u filozofiji. Biti filozof znači održavati božanski duh u sebi neokaljanim i nepovrijeđenim, tako da može pobijediti sve naslade i boli, ničega se ne primati bez cilja, lažno ili prijetvorno, ne zavisiti o tome radi li neki čovjek nešto ili ne, prihvaćati sve što nas snađe jer dolazi iz istog Izvora kao i čovjek sam…"

Marko Aurelije

Komentari (15) - Isprintaj - #

Ima li čovjek pravo na posljednju želju?

06.12.2009.



Prije nekoliko dana umro je moj najstariji prijatelj (poočim moje svekrve). Osjećam tugu rastanka… ali ne osjećam bol… jer živio je dugo, bogato (ne mislim na materijalno) i lijepo… za njim su ostali jedna tužna starica, djeca, unučad i praunučad. Doživio je lijepe godine, otišao je bez bolova… samo se tiho ugasio…
Ispratila sam njegovu dušu…. dodirivala još toplo tijelo koje je napustio i osjećala ga svuda oko sebe te noći… ali evo… i nekoliko dana iza rastanka. I danas sam bila kod starice koja je ostala sama… na trenutke svjesna stvarnosti, a na trenutke odlutala u neki samo svoj svijet.
U trenucima kada je „prisutna“, poznaje me… pita za djecu, razgovaramo kao uvijek… a u trenucima kad „odluta“, bez obzira koliko je ljudi oko nas ona mi opet priča… prepoznaje onaj neki drugi, nevidljivi dio mene i priča mi stvari koje su drugima smiješne, odmahuju rukom i klimaju glavama… a upravo u tim trenucima ona izgovara životne mudrosti.
Pričala mi je večeras o poštenju, laganju, nagradi i kazni, smrti…. pričala je o životu.
Moj prijatelj se kao klinac uključio u borbu protiv fašizma. Dva puta je ranjavan. Nakon rata se uz svoj posao bavio društvenim radom, pisao pjesme, prozu i pomalo se bavio novinarstvom. Ostalo je za njim puno rukopisa…. i zbilja ne znam što će se desiti s njima… ne smijem o tome ni razmišljati… Bio je veliki ljubitelj prirode i životinja.
Poznavala sam ga više od dva desetljeća. Proveli smo puno, puno sati razgovarajući o svemu. Omiljene teme su nam bile politika, religija i uzgoj bilja.
Svi njihovi potomci su O.K. ljudi… Odrastali su uz puno ljubavi, tolerancije, razumijevanja i pomoći to dvoje ljudi. No, sve to što su dali nije stvorilo širine… nije stvorilo nesebičnost i toleranciju. To je ono što me guši već nekoliko dana…. To je ono što moram izbaciti iz sebe… jer ne spavam dobro… koliko me to muči.
Te noći kad je umro… rekli su mužu i meni da će na pogrebu biti svećenik. Rekla sam tada… da je to njihovo pravo… Organizacija ukopa je njihova obveza, pa oni odlučuju o tome kako će to izgledati. Tada je jedna snaša osjetila potrebu objasniti da je djed u zadnjih mjesec dana postao vjernik… jer je svake nedjelje gledao misu na TV-u. Kratko sam je zamolila da me poštedi takvih obrazloženja. U tom trenutku osjetila sam silnu bol u prsima… zbog spoznaje što se čovjeku dešava u starosti… na koji način se gazi sve u što je vjerovao, sve što je bio… a sve to iz čiste sebičnosti… radi sela. A upravo je to bilo ono što ga je užasavalo i protiv čega se cijelog života borio. Nije smatrao potrebnim svoju želju napisati…. jer cijeli njegov život je svjedočanstvo njegovog izbora… a posljednja želja je kruna onoga što čovjek živi i vjeruje.
I eto sada… došao je trenutak da snašica koja vjerojatno s njim nikada nije ni porazgovarala malo ispod površine odlučuje o tim stvarima i uzima si pravo praviti bedake od onih koji su voljeli, razumjeli i duboko poštovali tu veliku i široku dušu.
Na pogrebu mi prilazi snaša i pokušava me izazvati na tračanje moje svekrve: „Zamisliiii… rekla je da neće doći na misu.“ Odgovaram joj: „A očekivala si da će doći na misu? Zašto? Znaš da ona nije vjernica… nikada ne ide u crkvu?“ Na to će ona: „Ali red je….“ Pitam ja: „Tko je propisao taj red? Nju je pokojnik odgojio da je red ne ići u crkvu…. pa bi suprotno ponašanje bilo u suprotnosti s onim što ju je učio cijelog života. Ni ja neću doći… iz poštovanja prema tom čovjeku i svemu onome što je vjerovao cijelom svojom dušom. Naprosto ti neću sudjelovati u tom igrokazu za selo…“
Večeras mi starica priča o laganju, samoći i poštenju… Uvjerila je snašica da djed nije umro… nego je u bolnici. I priča mi baka kako je vidjela mrtvog muža… vidjela je lijes… i ništa joj više nije jasno. Naravno da je vidjela… sve je vidjela… jer bila sam uz nju kad se sve to dešavalo. I eto… što snaše vjernice rade. Starost i bolest smatraju ludošću…. sve koji različito od njih vjeruju i žive smatraju budalama i uzimaju si za pravo manipulirati tuđim životima, vjerovanjima i zdravim razumom. U ime koga? Zar je to vjera u Boga?
Taj čovjek je obogatio moj život… bio je jedan od onih koje zovem Čarobnjacima.
Svaki naš dijalog ostao je kao važna životna pouka… pa i ova nepravda koja mu je mrtvom učinjena potakla je moju užu obitelj na razgovor o situacijama koje nas sve očekuju…. i tko što želi… kako jednog dana ne bi bilo zabune… i kako neki „ambiciozni“ i „uklopljeni“ likovi ne bi odlučivali o mijenjanju naše posljednje želje.


Blogeri, mislite li da se pri posljednjem oproštaju mora poštovati životni izbor i uvjerenje pokojnika.... ili onaj tko plaća sahranu ima pravo o tome odlučiti, a njegova životna uvjerenja i stavovi su različiti od pokojnikovog?

Komentari (58) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)