Umjesto šutnje

25.04.2008.



Već sam legla.... ali onda sam shvatila da neću skoro zaspati ako ne napišem ovu temu.
Naš blogo prijatelj doživio je nepravdu i o njoj progovorio na svom blogu.
U komentarima smo se svi nezgrapno obrušili na njega s očekivanjem da nam ne objašnjava o čemu se radi te da nastavi svoju borbu... hladno, stameno i bez pokazivanja emocija.
Napisala sam mu komentar u sličnom tonu... a onda me u krevetu pekla savjest pa želim o tome pisati. Istog blogera sam jednom prozvala jer mi se učinilo da je nekome zamjerio emocije pokazane suzama, a sada sam kroz komentar njemu pokušala uskratiti pravo da emotivno svojoj blogo zajednici objasni svoju stranu priče.
Nisam ja te komentare napisala u zloj namjeri....
Imam jedan feler. Kada pokušavam utješiti i podržati ljude znam biti ponekad i gruba.... a sve u nastojanju da ih „podignem“... da im skrenem pažnju na pouku te cijele priče....
Tu je problem! Ne samo moj problem.... ne samo problem našeg blogera. To je društveni problem. Kada se dešavaju nepravde mi šutimo, okrećemo glave, a to isto očekujemo od onih kojima se nepravde dešavaju. O nepravdama treba glasno razgovarati.... treba ih ogoliti.
Zašto šutimo? Kada mi je netko drag tada mi je žao da se zli ljudi naslađuju njegovim emocijama pa tada kažem: „Prugataj! Nedaj da vide! Vesele se tvojoj boli!“ Netko šuti iz straha.... za svoju guzu... da ne ugrozi neki svoj sitni interes... Netko šuti iz neznanja, jer ne osjeća i ne zanima ga što se dešava u svijetu oko njega – to su sebične osobe. Netko šuti jer je zao i naslađuje se takvim situacijama. Šutnja je pogrešna kad se dešavaju nepravde!
Ne želim na ovoj temi raspravljati o stranačkim problemima jedne stranke. Želim razgovarati o nepravdama koje se dešavaju ljudima na njihovom putu. Želim raspravljati o načinima na koje dolazimo do zacrtanih ciljeva.
Idealisti su u pravilu veliki emotivci i nije im lako sakriti emocije....
Kad netko čvrsto vjeruje u svoje ideale, kad je pošten čovjek, kad cijeli život nesebično i puno radi... pri tom se svim silama trudi da iza sebe ne ostavlja ranjenike... da nikome ne odmogne ako već ne može pomoći tada mu nije lako prihvatiti drugačija ponašanja.
Kad netko drži do svog obraza, do svoje riječi, do pravila ponašanja, do fer igre.... do niza nijansi i tonova tih nepisanih pravila u međuljudskim odnosima tada sve mjeri tim svojim metrom. Teško mu je u svakom trenutku biti svjestan da postoje ljudi koji različitim metrima mjere iste stvari.... teško mu je shvatiti da neki ljudi naprosto ne lete do tih visina i tih svjetova. Takve osobe su najstrože prema sebi. Imaju visoke kriterije..... i koliko god bili svjesni svoje okoline ipak očekuju previše od drugih ljudi. Takve osobe redovito skaču u obranu drugih kada se dešavaju nepravde.... a kada se njima dešavaju nepravde često se osjećaju ostavljeno od cijelog svijeta u ovoj našoj čudnoj močvari.
Isto se dešava i kod nemoralnih ljudi. Naslušala sam se u životu izjava: „Pošteni ljudi ne postoje!“, „Nema ništa loše u tome da čovjek ganja svoj interes i pri tom napravi neke štete ili učini nepravde drugim ljudima.“ Naslušala sam se izjava i gnjusoba kojima se uvijek čudim i ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji su ih u stanju izgovoriti. Često razmišljam o tim ljudima i objašnjavam si to na način da se radi o jadnim osobama narušenog sustava vrijednosti, o osobama koje ne mogu pojmiti da još uvijek postoje ljudi koji drže do časti, poštenja, svoje riječi, kolegijalnih odnosa.
Kada odlučimo pripadati nekoj grupi.... bez obzira da li se radi o političkoj stranci ili nekoj udruzi bit ćemo u društvu ljudi s kojima imamo iste ciljeve, interese, čak i sne. Kad se borimo protiv „prirodnog neprijatelja“ tj.strane koja ima suprotne interese tada očekujemo u ringu neistomišljenike, očekujemo čak i niske udarce... no kad nam netko iz naše grupe nanese nepravdu tada to boli stostruko.
Što se tiče našeg blogera.... ni u djeliću sekunde mi nije palo na pamet da mu ne vjerujem. Kad sam čula o čemu se radi... i prije njegove teme bila sam duboko uvrijeđena.... za njega, zbog njega, umjesto njega.
Morala sam napisati ovu temu.... jer nije pristojno ostavljati ovako duge komentare na drugim blogovima. Htjela sam samo poručiti našem blogeru da bez obzira na to kako će ova priča i njeogova borba završiti on je pobjednik. Pobjednik je jer nosi u sebi one osobine koje su mnogi zaboravili, mnogi zanemarili, a kod nekih su naprosto zakržljale. To je ono nešto što se ne može naučiti u školama, ne može se kupiti... to imaš ili nemaš. Naš bloger to ima. On je pošten i častan čovjek..... a ja samo želim da zna kako postoje ljudi koji duboko poštuju sve što čini za ovo društvo i koji su uvrijeđeni zajedno s njim zbog nepravde koja mu se desila.

Komentari (34) - Isprintaj - #

Pismo tati

22.04.2008.



Prilično sam umorna zadnjih dana pa nemam snage, a ni inspiracije za neke teške teme.
Ipak sam se odlučila večeras zaplaviti datum na blogo kalendaru... a razlog ste vi.... da slučajno ne bi pomislili kako sam vas zaboravila.
Na temi ispod puno smo razgovarali o pismima, djeci, povjerenju, kontroli....
večeras ću vam ostaviti pričicu koju sam davno dobila mailom....
Sigurno vam neće biti jasno zašto sam odabrala baš tu sliku za ovu temu. Razlog je taj što me roditeljstvo često asocira na jahanje divljeg konja....


Prolazeći pored sobe svog sina, otac je bio zapanjen vidjevši krevet lijepo poravnan i sve uredno i pospremljeno. Tada je vidio omotnicu na jastuku. Na njoj je pisalo "Tata". Sa najgorim slutnjama, otvorio je omotnicu i počeo čitati pismo držeći ga drhtavim rukama:

"Dragi tata,
Pišem ti s velikom žalosti i tugom. Morao sam pobjeći sa mojom novom curom jer sam htio izbjeći scenu s tobom
i mamom. U Jani sam našao pravu strast i ona je tako lijepa.... Znam da ju ti ne bi prihvatio zbog svih njenih piercinga, tetovaža i njene uske motorističke odjeće kao i zbog toga što je ona toliko starija od mene, ali - to nije samo ljubavna strast.
Tata, ona je trudna.
Jana kaže da ćemo biti jako sretni. Ona ima kamp-kućicu u šumi i hrpu drva za loženje što će nam biti dovoljno za cijelu zimu. Želimo imati još puno djece.
U međuvremenu, moliti ćemo se da će znanost ipak uskoro naći lijek za AIDS da Jani bude bolje; ona to zasigurno zaslužuje.
Ne brini, tata, meni je sad 15 godina i znam se brinuti o sebi. Siguran sam da ćemo vam kad-tad doći u posjetu da vidite svoju unučad.

Tvoj sin Tvrtko

P.S. Tata, ništa od toga nije istinito. Ja sam preko puta kod Tomice doma.
Htio sam te samo podsjetiti da u životu ima puno gorih stvari od one školske svjedodžbe na mom pisaćem stolu.
Volim te!
Nazovi kad bude sigurno da se mogu vratiti doma."

Komentari (17) - Isprintaj - #

Moderni roditelji

13.04.2008.



U današnjem broju novina „24 sata“, na 86. i 87. strani objavljen je ne tako loš tekst, ali pod strašnim i opasnim naslovom.
Nadam se da naslov nisu izrekli stručnjaci s Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, a na koje se novinar poziva..... već da je on nesavjesna omaška neopreznog novinara.
Naslov glasi:


„Bez krivnje pročitajte dječje dopisivanje“

U tekstu se obrađuju opasnosti s kojima se djeca susreću u virtualnom svijetu... kako na net-u, tako i u dopisivanju sa svojim prijateljima na mobitel.
U tekstu je niz odličnih savjeta o tome da treba razgovarati s djecom, pripremiti ih za virtualni svijet.... i nigdje se ne spominje njuškanje po njihovim osobnim porukama... pa se ja i dalje nadam da psiholozi nisu ti koji nam to savjetuju.

Živimo u svijetu gdje nas video kamere snimaju na ulici, u trgovinama, na radnim mjestima. Poslodavac nas šalje na sistematske preglede i ima detaljan uvid u situaciju kakvi smo iznutra.
Za sve to postoje opravdanja... Sve to Veliki Brat čini radi naše sigurnosti i našeg zdravlja. No činjenica je da je jako malo vremena i jako malo prostora za našu privatnost. Kroz povijest smo se nagledali raznih zlostavljanja i kršenja ljudskih prava... a sve pod velikim parolama kako je to za naše dobro.
Pitam se....
Imaju li naša djeca pravo na svoju privatnost?
Imaju li pravo razgovarati sa svojim prijateljima bez našeg njuškanja?
Ima li pravo moji sinovi od 16 i 18 godina razgovarati sa svojim djevojkama na način koji nije namijenjen roditeljima za čitanje?
Imaju li se pravo ponekad prijateljima i požaliti na roditelje, a da mi to ne znamo?
Imaju li pravo biti blesavi i neformalni?
Imaju li pravo ponašati se sa svojim vršnjacima u skladu s njihovim godinama?
Imaju li pravo u odnosu s roditeljima imati teme o kojima razgovaraju s mamom, a druge o kojima raspravljaju s tatom... i pak treće koje su rezervirane samo za prijatelje ili prve ljubavi?
Imaju li pravo na svoje tajne?
Stvaramo li mi Big Brother emisijama i ovakvim naslovima u novinama generaciju mesnatih robota koji će biti kontrolirani 24 sata? Stvaramo li roblje budućnosti?
Ne bi li nam psiholozi trebali savjetovati kako sa djecom treba provoditi više vremena i s njima što više razgovarati? Ne bi li nas trebali učiti tome da izgradimo sa djecom takav odnos da nam se sami povjere i požale kada imaju probleme, a ne da im mi nasilno i primitivno njuškamo po osobnom dopisivanju?
Kako ću odgojiti djecu koja jednog dana neće ženama njuškati po mobitelu, torbici i najintimnijem prostoru ako im vlastitim primjerom pokazujem drugačije?
Zar su moji roditelji bili loši roditelji jer su poštovali moju privatnost?
Ne! Zahvalna sam im do bola što su mi osigurali taj samo moj prostor... i što su me naučili da poštujem osobne prostore drugih ljudi.
Mislim da se ovdje opet radi o sebičnosti. Ljudi sve više trče za novcem i nemaju vremena za vlastitu djecu. Nemaju vremena za razgovore, izlete i sve ostalo što je djeci od roditelja potrebno. Puno je jednostavnije sjesti za računalo i pročitati što je to naše dijete pisalo tijekom dana, prelistati mu mobitel. Na taj način postajemo informirani o vlastitom djetetu.
Jedan moj prijatelj mi je nedavno objasnio da mu to omogućava da postane kvalitetniji roditelj jer mu olakšava da shvati što se dešava u njenoj glavi.
Pa zar je cilj da se nama kao roditeljima olakša? Nije li to sebično? Kad smo djecu stvarali nitko nam nije obećao da će biti lako? Imamo li prava kršiti temeljna ljudska prava da bi sebi olakšali? Roditeljstvo nije nimalo lak zadatak.
Situacija s mladima je škakljiva i traži hitne intervencije... no ako psiholozi i neki roditelji misle da će na ovaj način riješiti probleme mislim da su u opakoj zabludi.
Čitajući ovaj članak zapitala sam se: „Kako će izgledati generacije koje ćemo odgajati na ovakav način?“ I onda su mi pred očima iskrsli konkretni likovi....
U mom selu ima jedna mala trgovina. Jednom je moj muž kupovao uloške, a blagajnica ga je na sav glas pitala: „Žena vam ima mengu?“.... a u redu su svi uživali i smijali se duhovitosti. Jednom sam kupovala šunku, sir i Colu... a ona je ispalila: „Oppaaaa pravit će se pizza, dolaze li to gosti?“ Eto.... takvi primitivci nastaju takvim odgojem. Oni koji misle da na svakom koraku imaju pravo zadirati u tuđe živote, postavljati pitanja koja im prva padnu na pamet. Oni to ne rade jer su zli.... nego ih nije imao tko naučiti da je to nepristojno i da ne mogu sa svim ljudima koje sreću na cesti razgovarati na isti način. Nije ih imao tko naučiti da je u međuljudskim odnosima čitav spektar pravila ponašanja, a da ne spominjemo pravila kojih bi se trebali držati na svojim radnim mjestima, svi oni koji rade s ljudima No ja sam mislila da su to još zaostaci primitivnih ponašanja po selendrama... ali sada vidim da se tome teži. A sve mi se čini... da se to ne radi slučajno.

Blogeri, čitate li privatna dopisivanja svoje djece?
Ostavljate li svojoj djeci pravo na osobni prostor ili se trudite biti apsolutni gospodari njihovih života?

Za kraj ću vam pokazati jednu molitvu.... u kojoj dijete moli malo pažnje.... ali prave pažnje i ljubavi, a ne preko ekrana....
Ili će se djeca morati prilagođavati vremenu... pa će s nama komunicirati tako da nam ostavljaju svoja pitanja i misli na kompu ili mobitelu?



Molitva djeteta da bude televizor


Ti si tako dobar, Gospodine,
i štitiš svu djecu na zemlji;
za jednu te posebnu milost molim:
pretvori me u televizor
zato da bi se moji roditelji
brinuli za mene kao za njega,
kako bi s jednakim zanimanjem
gledali i mene kao i njega:
kao mama najdražu TV-priču
ili tata svoje dnevne vijesti.


Želio bih, Bože, da govorim
kao najavljivač programa:
kad on govori, cijela obitelj šuti,
svi ga žele čuti,
nitko ga ne prekida
i ne ušutkava.


Želio bih, Bože, na sebi
osjetiti onakvu brigu
kakvu moji roditelji pokazuju
kad televizor ne radi
jer hitno zovu majstora.


A ja bih želio biti televizorom
samo zato da postanem
najboljim prijateljem
svojim roditeljima
i njihovim glavnim junakom.


Molim te, Gospodine,
pretvori me u televizor
makar samo na jedan dan.


(nepoznati autor)

Komentari (58) - Isprintaj - #

... izvor pod istim srcem...

08.04.2008.




Često smo svjedoci svađe među braćom i rođacima. Razlozi tim svađama su uglavnom oko imovine.
Imam polubrata i polusestru. Oni su su djeca mog oca iz prvog braka. Nikada nismo bili previše bliski.... dosta su stariji od mene...
Smatram se jedinicom... jer sam odrastala sama. Željela sam dvoje djece. Htjela sam u svom domu svjedočiti bratskoj ljubavi i zajedničkom odrastanju... grijati se na toj posebnoj vrsti ljubavi koju sama nisam imala. Moji klinci se mlate i svađaju od svojih prvih dana. Kad su zajedno uvijek frcaju iskre, ali kad su razdvojeni cvile jedan za drugim... ako jednog napadne netko sa strane, tada ovaj drugi bratski skače. Sjećam se jednom... dok su bili jako maleni.... dala sam svakom po jednu bananu. Stariji (tada je ima 3 godine) je prokomentirao: „Dala si mu veću bananu!“ Tada nisam znala bi li se smijala ili plakala. Dala sam im banane iz istog bunta.... nikada nisam pravila razlike. I odakle samo, tako malom djetetu, takva sebična misao?
Često su me znali iznenaditi svojim reakcijama i svađama.
Oni su smisao mog života. U nekim stvarima bila sam strašno strog roditelj... bila sam isključiva. To se odnosi na one temeljne vrijednosti u koje čvrsto vjerujem i nisam znala drugi način da im to usadim. No što se tiče njihovih malih duša... njihove slobode... bila sam do sada možda i previše tolerantna.
Danas je moja prijateljica gorko plakala zbog smrti svoga brata... a ja sam je tako bespomoćno slušala.... jer nema tu riječi kojima možemo pružiti utjehu.
Nedavno mi je jedan kolega pričao o svojoj sestri... koja živi vani. Pričao mi je o trenucima koje provode zajedno kad dođe... i o tome koliko mu je to važno. Rekao je: „Imam samo nju.“
Mislio je.... Ima samo nju... od svoje stare obitelji.
Dirnula me ta ljubav koju sam osjetila kada je to govorio. I ovih dana razmišljam o toj ljubavi koju sama ne poznajem... i čvrsto se nadam da moji dečki neće radi ničega na svijetu okrenuti leđa jedan drugome... jer kad mi – njihovi roditelji odemo... ostat će samo oni... iz ove naše obitelji.
Blogeri, imate li braću i sestre? Koliko su vam važni? Njegujete li taj odnos?



Dva brata


Dva brata, jedan neženja a drugi oženjen, imali su imanje na plodnoj zemlji, s velikim prinosima žita. Svaki od njih dvojice dobijao je polovinu žetve.

U početku, sve je išlo kako treba. Zatim, malo po malo, oženjeni brat počeo je iznenada da se budi noću i misli: "Ovako nije pravo. Moj brat nije oženjen i uzima pola žetve. Ja imam ženu i petoro djece, ne moram da brinem u starosti. Ali ko će se starati o mom bratu kad ostari? On bi morao više da odvaja za budućnost nego što to sada čini, logično je da su njegove potrebe veće od mojih".

I, razmišljajući tako, ustajao je iz kreveta, krišom odlazio u kuću svoga brata i praznio džak žita u njegov ambar.

Ali, i neženja je počeo da se budi noću i govori u sebi: "Ovako dalje ne ide. Moj brat ima ženu i petoro djece, a dobija polovinu prinosa. Ja izdržavam samo sebe. Zar je pravo da moj siroti brat, kome očigledno treba više od mene, dobija isto koliko i ja?" I tako, ustajao je iz kreveta i nosio džak žita u ambar svoga brata.

Jedne noći, ustali su u isto vrijeme i tako se sreli, svaki sa džakom žita na leđima!

Poslije mnogo godina, kad su već umrli, doznalo se za njihovu priču. I tako, kad su njihovi sugrađani riješili da sagrade hram, odabrali su mjesto na kome su se dva brata susrela, jer, po njima, nije bilo svetijeg mjesta u čitavom kraju.

Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)