Kamen na duši...

28.02.2008.



Često čujemo rečenicu: „Griješiti je ljudski!“. Isto tako često čujemo kako su nečiji grijesi sitnica u odnosu na grijehove nekih drugih ljudi. U ovoj zemlji na greške nailazimo na svakom koraku. Imam osjećaj da ih je sve više.... i čini mi se da je to upravo zato što smo pretolerantni kad su greške u pitanju....
Već sam imala temu o greškama... pa vas neću puno daviti.
Naišla sa na zgodnu priču koju ću vam večeras ispričati.




Grijeh kao kamen

Dva su muškarca posjetila svetog čovjeka želeći ga upitati za savjet. „Sagriješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?“, upitaše ga.
„Kažite mi svoje grijehe“, reče im sveti čovjek.
„Učinio sam veliki grijeh“, odgovori prvi muškarac.
„A ti?“, upita sveti čovjek drugog muškarca.
„O“, odgovori ovaj, „ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu zamjetljive“.
Pobožni je čovjek dugo razmišljao. „Evo što morate napraviti“, konačno reče. „Pođite i za svaki grijeh koji ste počinili donesite kamen.“
Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred svetog čovjeka. Nakon dugog vremena stiže drugi muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred svetog čovjeka.
„Sada“, reče sveti čovjek, „uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli.“
Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo.
Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća preteška.
„Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvaća težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno.
Ako čovjek ponavlja manje grijehe, ne osjeća posebnu krivnju pa mu zato nije žao i ostaje grešnik. Sada vidiš koliko je doista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha.“


Ja sam stroža prema sebi nego prema drugima. Ponekad sama sebi idem na živce.
Smetaju me i greške drugih... iako nikada ne reagiram na prvu loptu. Uvijek lakše razumijem tuđe slabosti od vlastitih. Puno vremena u danu potrošim na ljutnju zbog vlastitih i tuđih nesavršenosti. Svaki taj trenutak je izgubljeno vrijeme.... Svjesna sam da ljutnjom ne mogu promijeniti svijet... mogu samo sebi pokvariti raspoloženje i oduzeti si vrijeme koje sam mogla potrošiti na pozitivne misli. Eto... i težnja savršenom redu je također greška... jer savršeni red nije moguć.

Komentari (39) - Isprintaj - #

Trač - kao radni zadatak

24.02.2008.



Svi mi imamo neko zanimanje i odrađujemo neke poslove. Uz to za što smo školovani posjedujemo neka dodatna znanja koja smo stekli na životnom putu.
Često koristim rečenicu: „Nijedan posao nije sramotan!“ Ali bila sam u zabludi... jer otkrila sam jedan koji smatram sramotnim.
Zamislite djecu u školi koji svojoj učiteljici... pred cijelim razredom moraju ispričati čime im se bave roditelji... pa to izgleda ovako:
Perica reče: „Moj tata je vozač autobusa. On radi u tri smjene i zaslužan je što mnogi ljudi na vrijeme dolaze na svoj cilj. Djeca ga pogledaju sa odobravanjem i prolomi se pljesak razredom za Peričinog tatu... a on se rastapa od ponosa. Tada Štefica progovara: „Moja mama je liječnica. Ona liječi ljude od raznih bolesti. Spasila je mnoge živote.“ Opet se razredom prolomi pljesak, a Štefica se rastapa od miline. Mali Remzi reče: „Moj tata je pekar. Pravi odličan burek, razne vrste kruha... a peciva su mu meka ko duša. Školska djeca rado kod njega kupuju svoj glablec.“ Razredom se prolomi glasan pljesak... jer svi jako dobro znaju da mali Remzi govori istinu. I tako zaredala druga dječica koja su pričala što im rade roditelji... bilo je tu perača prozora, konduktera, strojobravara, aviomehaničara, odvjetnika, političara, pilota, cvječarki i drugih raznih zanimanja. Djeca su sa zanimanjem slušala što rade roditelji njihovih prijatelja i sa odobravanjem su pljeskala nakon svakog opisa. I dođe tako red na malu Ankicu.... pita učiteljica: „Ankice, čime se bave tvoji roditelji?“ A ona tihim glasom... gledajući u pod odgovara: „Moja mama je novinarka, a tata fotograf u nekim žutim novinama. Oni su zaduženi za trač. Trenutno prate život Gorana Ivaniševića. Oni ljudima vire kroz prozor, uhode ih, slikaju i pišu o njima sve ono što ljudi nerado o sebi čitaju. Moji roditelji su najveći tračeri u gradu.“ Razredom je zavladala neugodna tišina... i svi su jedva čekali da učiteljica prekine tišinu....
Eto... danas sam šetala šumom i malo razmišljala o tim ljudima koji fotografiraju poznate i slavne, kao i one koji pišu o njihovim intimama...
Nije to lak posao. Što može natjerati poštenog, obrazovanog (a novinari su valjda obrazovani) i normalnog čovjeka da kopa po tuđim životima... i da se svakodnevno bavim uhođenjem drugih ljudi, maltretiranjem tih istih ljudi... a cijelo vrijeme svjestan da im svojim djelovanjem može upropastiti život?!!! To mogu raditi samo totalno posrnuli ljudi. To mogu raditi samo sebične i nemoralne osobe koje razmišljaju samo o svojoj osobnoj zaradi... i uopće im nije važno na koji način će zaraditi te svoje kune. To je isti profil kao i dileri.... nebitno im tko i kako strada... bitno je samo da oni zarade. Ako nisu lakomi na lovu.... onda razlog mogu biti kompleksi, zloba i jal. Vjerojatno su totalni gubitnici, upropaštenih života... pa se ne mogu pomiriti da je netko uspješan i da netko živi onako kako si oni sami žele... a ne uspijevaju.
Sigurno su odrastali u obiteljima gdje je trač bio nešto normalno i prihvaćeno... sigurno im nitko nije ispričao da je takvo ponašanje nekulturno i nemoralno.
Mislim da takvi ljudi nikada neće biti sretni. Ne može se prava sreća izgraditi na nesreći drugih ljudi. Gledajući svijet oko sebe u to sam se nebrojeno puta u životu uvjerila.
Novinarsko zanimanje je prelijepo zanimanje. Sjetimo se svih odličnih novinara koji nam donose razne informacije koje su nam jako korisne u životu. Mediji su najjače oružje.
Razlika je samo u onima koji se koriste tim oružjem... u ljudima. Oni pošteni i časni „pucaju“ za dobrobit sviju... a nemoralni tračeri – primitivčine pucaju po kome stignu i gori su od gljivičnog oboljenja. Ovaj masakr, koji se trenutno provodi nad Goranom i njegovom obitelji... a i nad svima nama je više nego bljutav. A svi oni koji stoje iza toga.... neka se srame!!!

Blogeri, zanimaju li vas takve vijesti u novinama? Zanimaju li vas takvi detalji o drugim ljudima? Što mislite o poslu koji obavljaju novinari i snimatelji koji prate poznate i slavne... da bi o njima mogli pisati trač vijesti?


Komentari (34) - Isprintaj - #

Otišao je bez straha...

23.02.2008.



Prošle noći je umro čovjek koji nam je prišapnuo:


„Čovjekom se ne rađaš. Čovjekom postaješ. Takvim kakvoga loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš početi s promjenama kojima ćeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedno živjeti.“

Umro je čovjek koji je većinu svog radnog vijeka proveo u visokoj politici – Dr. Janez Drnovšek. No Dr. Janez Drnovšek bio je i glasnik jednog novog vremena i nove nade.
Ostavio je za sobom mnoge poruke koje nam mogu pomoći, a ja sam za oproštaj odabrala tekst iz njegove knjige: „Misli o životu i osvješćivanju“.


„Želim živjeti. Ne poput barke bez kormila koja pluta usred uzburkanog mora prepuštena na milost i nemilost olujama života. Želim živjeti mirno.

Tražim li previše? Moram li zaista proći kroz sve muke života, kroz patnje, znajući da nakon svakog kratkotrajnog zatišja ponovo dolazi oluja? Ne znam kada: jedino što znam i u što sam siguran je to da oluje dolaze i da će me kad-tad neka od njih stići.

Zašto to mora biti tako? Zašto me život mora toliko prevrtati? Kako si mogu pomoći? Mogu li igdje pronaći sigurnu luku, tiho i mirno mjesto bez vjetra na kojem se mogu odmoriti i prikupiti snagu bez straha od vihora koji bi mogao svaki čas poljuljati ili čak potopiti barku mojega života?

U simboličkom značenju „sigurna luka“znači cjelovitost. Svjesnost. Biti osviješten jedini je način na koji se čovjek može obraniti od životnih previranja; jedino mu osviještenost može pomoći da ga za sobom ne povuku tokovi sudbine.

Cjelovitog čovjeka ne može ništa iznenaditi, ništa ga ne može povrijediti. Čak je i patnja takvog čovjeka drugačija. U njoj nema straha, nema panike.

U tom slučaju patnja nije duhovna, već je ograničena samo na fizičko te stoga ima moć na čovjeka djelovati pročišćavajuće i pozitivno. Takva nam patnja pomaže postići viši stupanj svjesnosti.

Svi mi zaziremo od bola, svi bježimo od patnje, iako znamo da je ona tijesno isprepletena životom. Nakon kraćih razdoblja zadovoljstva ili „sreće“ uvijek iznova dolazi patnja i ta činjenica u nama izaziva strah. Ako smo je bili do sada pošteđeni, strepimo od patnje koju nam donose starenje i smrt. Patnja može biti različita. Međutim, nikada je ne možemo posve izbjeći. Priznali mi to ili ne, živimo u neprestanom strahu od velikih kušnji koje za nas sprema život.

Najradje bismo sve gurnuli u zaborav, zaokupili se nečim, prepustili se užicima dok traju. Međutim, svjesno ili ne, negdje u pozadini sve vrijeme čujemo kobno odbrojavanje koje nas nemilosrdno približava patnji. Htjeli ili ne, osluškujemo zlosutno otkucavanje dok se svakog trenutka smanjuje razmak koji nas još dijeli od bola i smrti. Hoće li me stići sutra? Ili tek nakon deset, možda dvadeset godina?

Jesam li spreman? Lov na prolazne užitke, udovoljavanje površinskim i samo tjelesnim potrebama neće me učiniti spremnim. Nitko tko pokušava zaboraviti, ne može postati spreman. Naprotiv. To ga čini još ranjivijim. Što sam više vezan uz materijalne utvare, to mi je teže nakon sudara s patnjom, nakon što shvatim da su se varljive iluzije raspršile u ništa.

To me baca u očaj. Hvatam se posljednje slamke. U mene se uvlači strah. Patnja. Nakon patnje valjda dolazi smrt. Što će se tada dogoditi sa mnom?

Sav sam jadan i nikakav. Kako bijedno i sažaljenja vrijedno biće.

Želi li itko biti takav?

Nažalost, mnogo je ljudi baš takvih. Možda većina. Poznajete ih. Poznanici, prijatelji, roditelji. Znate kako se oni osjećaju kad ih snađe bolest i nesreća. Nitko tada ne bi želio biti u njihovoj koži. A tko zna, takvo što može se dogoditi već sutra.

Ne želite to. Nikako. Ali duboko u sebi znate da će jednom doći red i na vas. Kada, to je samo pitanje vremena.

Zbog toga je potrebno progovoriti o svjesnosti i cjelovitosti.

Znam da je moje vrijeme ograničeno. Stoga pokušavam svaki pojedini trenutak doživjeti u svojoj njegovoj punini. Postajem svjestan svakog trenutka, osjećam njegovu energiju, upijam je u sebe.

Svjestan sam da je svaki trenutak jedinstven i neponovljiv. U svakom pojedinom trenutku pronalazim samo pozitivnu energiju.

Više se ne bojim ni patnje, ni bola. Naprotiv. Dočekujem ih svjesno.

Strah je najveće zlo. Ako u meni nema straha, i bol ću drugačije prihvatiti. Bol može biti prijelaz, odskočna daska, ali može biti i provalija. Bol praćena strahom potiskuje svijest na nižu razinu, baš kao da je doslovce gurne u ponor. NO, kad usprkos patnji osjetim mir i spremnost, u mogućnosti sam prijeći na viši stupanj svjesnosti.

Kad god dopustimo da nas preplavi strah, gubimo cjelovitost, životna nam energija istječe, nestaje mogućnost svjesnosti, a time priznajemo poraz.

Želim živjeti bez straha. Spreman sam. Ne bojim se. Svjestan sam svakog trenutka. Svaki pojedini trenutak oslobođen je straha, stoga je dobar i i ispunjen rastućom pozitivnom energijom. Ne plašim se smrti. Kad ona dođe bit ću spreman. U bilo koje vrijeme. Nema straha; postoji jedino svjesnost i cjelovitost, samo dodir s kozmičkom sviješću.“

Dr.Janez Drnovšek



Zbogom Čovječe... i hvala ti na svim lijepim mislima koje si nam ostavio....

p.s. Gospodin Vidović se na lijep način oprostio od kolege i osvrnuo na zasluge Janeza Drnovšeka kao političara.

Komentari (11) - Isprintaj - #

Možda da, a možda i ne....

22.02.2008.



Naša Gustirna je napisala lijepu temu pod naslovom „Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine“, a popratila ju je odličnom pričom.
Naslov njene teme je rečenica koja mi se često pojavi u mislima.
Životno iskustvo, obrazovanje, niz naših osobina u nama grade sigurnost, osjećaj moći... osjećaj da sve znamo. No što više znamo – svjesniji smo da znamo premalo... a i umrijet ćemo jednoga dana kao velike neznalice.
Upravo u tom prostoru našeg neznanja raste biljka zvana znatiželja, potreba za učenjem.... ali u tom području našeg neznanja cvatu i biljke koje se zovu nada i vjera.
Možemo donositi kratkoročne i dugoročne planove, možemo ih se savjesno držati.... možemo biti jako snalažljivi u rješavanju nepredviđenih situacija, ali opet stvari često izmaknu kontroli... postoji nešto veće od nas.... postoji nešto što si ne znamo objasniti.
Često mi se u životu dogodilo da sam ispred sebe vidjela veliki zid.... i nije postojala više ni jedna jedina mogućnost da prebrodim prepreku koja mi se našla na putu. I onda ipak.... kao nekim čudom... desi se nešto nepredviđeno i ja se izbavim iz problema...
Netko te neobjašnjive pomoći naziva prstom Božjim, netko sudbinom, netko zvijezdama.... Nema veze kako se zove... ali vjerujem da smo svi to osjetili.
Isto je kada nam se dešavaju ružne stvari u životu. Tada obično u mislima postavljamo pitanje: „Pa zašto baš ja?“ Postoje ljudi koji žive zdrav život... ne piju, ne puše, paze na prehranu... i onda se ipak razbole od nekih bolesti koje su obično razumljive kod ljudi koji ne paze na sebe. Neke stvari i situacije ne možemo predvidjeti i ne možemo si ih objasniti.
Ne postoje škole u kojima se mogu naučiti odgovori na ta pitanja. Ne postoje dovoljno mudri mudraci koji bi nam mogli odgovoriti da li se radi o nagradama, kaznama ili nešto drugo?
Postoji samo vjera, mašta i taj neki čudan prostor u kojem spavaju nada... i utjeha.
Mislim da je važno priznati sebi da nismo sveznalice.... i da u našim životima postoji uvijek veliko MOŽDA. A kad tako počnemo razmišljati... MOŽDA nam bude lakše prihvatiti sve ono na što nemamo utjecaja.

Nekoć davno postojalo jedno selo među čijim je žiteljima bio i vrlo star mudrac. Seljani su povjeravali tom starcu svoje probleme i brige nadajući se od njega odgovorima.
Jednoga dana, neki seljak ode starcu i reče mu sav sluđen: „Mudri starče, pomozi mi. Dogodilo se nešto užasno. Uginuio mi je vol i nemam životinje koja će mi pomoći preorati polje! Nije li to najgore što mi se moglo dogoditi?“ Mudri starac odgovori: „Možda jest, a možda i nije.“ Seljak pohiti natrag u selo i ispriča susjedima da je starac poludio. Ta dakako da je to najgore što mu se moglo dogoditi. Kako on to ne shvaća?
No idućeg dana, u blizini čovjekova imanja pojavi se snažan, mladi konj. Budući da seljak više nije mogao računati na pomoć svog vola, on pomisli kako bi mogao uhvatiti tog konja i njime zamijeniti vola – i tako i učini. Kako je seljak bio veseo! Oranje nikad nije bilo lakše. On se vrati k starcu ispričati se: „Imao si pravo, starče. Gubitak mog vola nije bilo najgore što mi se moglo dogoditi. Bila je to sreća u nesreći! Nikad ne bi uhvatio konja da se to nije dogodilo. Jamačno ćeš se složiti da je to bila najbolje što mi se moglo dogoditi!“
Onaj mudrac ponovno odgovori: „Možda da, a možda i ne.“ Ma nije valjda opet, pomisli seljak. E pa starac je zaista sišao s uma.
No ponovno seljak nije znao što će se dogoditi. Poslije nekoliko dana, seljakov je sin jahao na tom konju i ovaj ga zbaci. Sin slomi nogu što je značilo da neće moći pomagati u žetvi. O ne, pomisli seljak. Sad će umrijeti od gladi. I ponovno seljak ode onome starcu. Ovaj put reče: „Kako si znao da to što sam uhvatio konja nije bilo dobro? Ponovno si imao pravo. Moj se sin ozlijedio i neće mi moći pomagati oko žetve. Ovaj se put moraš složiti s time.“ Ali baš kao i prije, mudrac ga smireno pogleda i ponovno samilosnim glasom odgovori: „Možda jest, a možda i nije.“ Bijesan što je starac takva neznalica, seljak odjuri natrag u selo.
Idućeg dana u selo stigne vojska i pokupi sve sposobne muškarce za rat koji je upravo izbio. Sin tog seljaka bio je jedini mladić iz sela koji nije morao ići u rat.


Ovu priču je u jednoj svojoj knjizi ispričao Dr.R.Carlson


Komentari (14) - Isprintaj - #

Lanac ili glad, pitanje je sad?!!

19.02.2008.



Priznali mi to ili ne.... svi živimo na lancu. Vezani smo na razne načine.... prvo u roditeljskom domu, u školi, na poslu, u braku....
Vezani smo i kao zemlja.
Slušam ovih dana... tako bi rado priznali neovisnost Kosova... ali ne možemo. Navodno taktiziramo.... čekamo pravi trenutak. Ali to izgovaramo glasno. Nije li taktiziranje kada mutiš, a o tome šutiš.... a ne ovako.... poput ulizica se osmjehujemo Europi i glasno im poručujemo da smo poslušni i nećemo ništa učiniti sami... dok nam ne skinu lanac.
Znači... lancem smo vezani kao pojedinci... a vezani smo i kao zemlja.... i to kroz cijelu povijest.
Pogledajmo kako je naša draga Ivana o tome progovorila basnom u stihovima... ionako vukovi izumiru.... pa da ih bar temom ispratimo....


Ivana Brlić Mažuranić
(1874.-1938.)


Pas i vuk

Živio u nekom dalekom gradu
- Ime tog grada ljudi i ne znadu –
Jedan velevrijedni, nešto stari pas.
Živio on lijepo, ustrajno i vjerno
Lizao gosparu desnu ruku smjerno.
Lajao po želji u pravi čas.

Gospar ovo pseto veoma ljubljaše:
„Gledaj, kako krasno vjernim repom maše,
Hajde da mu dadem dobar zalogaj!“
Pas i gospar tako živjeli u sreći.
Gospar po gosparski – a moj pas po pseći.
Jednome i drugom život bio raj.

Jednog vrućeg dana – žarko bilo ljeto.
Pusti gospar s lanca ovo dobro pseto:
„Hajde, šeći malo, traži šumski hlad!“
Poslušalo pseto, pošlo da se šeće.
Mada mu se danas i šetati neće.
Al on milost prima, bilo makar kad.

Tako šećuć stigne u zelenu šumu.
Što se iza grada sterala po humu.
Pa ga tamo sretne jedan stari vuk.
Pas i vuk su braća. Bilo kako bilo.
Jedan s drugim često razgovara milo.
Zavadi ih sam uvijek slučaj puk!

„Zdravo, brate vuče!“, pa mu šapu pruži.
„A što mi ga radiš? Kako zdravlje služi?“
„Hvala“, vuk će na to, zdrav sam kao ris“.
„Zdrav si možda, brate, al si mršav jako.
Mora da se hraniš, bolan, svakojako.“
Pa on digne njušku ponosno u vis.

„Nije tako loše“, vuk se izvinjava.
Al na rebra viri istina mu prava!
Zato pseto počne govor lijep i dug:
„Nemoj tako, vuče, brini se na vrijeme.
Kud ćeš preko zime sklonit staro tjeme.
Zima loša drzga, a glad zao drug.

Gledaj samo mene, moje stegno primi.
Ja sam tust i gojan ljeti ko i zimi.
A na meni dlaka kano svila sja.
Možeš i ti, brate, tako pretil biti!
Ja ću te kod svog meštra namjestiti.
Živjet ćeš divno, ko što živim ja.

Posla malne ništa, samo lajat treba.
Pa ti za to nose: mesa, sala, hljeba
A nad glavom uvijek blagotvoran krov!
Pa još ljubav meštra, pa još mnoge hvale,
Pa još nagradice, velike i male.
Zar to nije bolje nego glad i lov?

Vuk pokliknu na to: „Hajd´mo, brate mili.
Hajde da ne bi kako okasnili.
Ti spomenu meso: koli krasan zvuk!
Zbogom, šumo kitna, a vi, srne mile,
Ukoliko dosad ostadoste čile,
Sada ste bez brige, ode stari vuk!“

Oni da će poći – pokasali malo,
Al je u to vuku nešto na um palo
Gledajuć svoga pobratima vrat.
„Što je ono, brate, oko vrata tvoga?
Jošte za života ja ne vidjeh toga!
Što je ovo? Reci, ako si mi brat!“

„Ah, to nije ništa, to je kolut samo
Tu se lanac kopča, da ne odem kamo...
To ne boli ništa i ne muti san!“
„Tebe lancem vežu?“, vuk razvali ralje,
„E, oprosti, pseto, onda ne idem dalje...
Jer se vuk ne rodi da je okovan!“

Pa okrenu leđa svom nazovi-drugu.
I uhvati odmah stazu posve drugu.
Stazu gdje ga čeka s nova stari jad.
Al on strese dlaku i zaurla smjelo:
„Vuk slobodu svoju ne daje za jelo!
Pseto bira lanac – vuk će birat glad!“

Komentari (32) - Isprintaj - #

Pronađen spas u tuđoj koži

17.02.2008.



Danas mi je život pokazao novu čaroliju... naučio me nešto novo... ili možda nešto što sam mislila da znam, ali tek mi je danas zasvjetlila lampica.
Na sebi već danima imam čelični oklop.... poput zvijeri sam spremna na napad u samoobrani.... puca me ego... i pokušavala sam niz dobro prokušanih trikova da si pomognem (čak sam kupila još jedne cipele – to obično pomogne), ali nisam se mogla izmigoljiti iz te klopke moje svijesti. Doživljavala sam sebe u istom raspoloženju u kojem je političarka na slici prethodne teme...
Lutajući svojim blogo stazama stigla sam do teme jednog od mojih omiljenih blogera.
To je inače miran, pristojan i pribran čovjek. Njegovi tekstovi me obično umire. No sada je ljut do bola i napisao je emotivan tekst. Ljut je s razlogom. Doživio je nepravdu. Povrijedili su ga zli ljudi.
Ljut je jer su bezjaci obezvrijedili sve ono što radi i u što vjeruje, čak su to poniženje pretvorili u materijalnu dimenziju tamo gdje to nikako nisu smjeli. Drznuli su se prikazati ga onakvim kakav on nije.
Kad sam došla do kraja teksta usne su mi se razvukle u blesav osmijeh. Ne, nije to bio smijeh zlobe... nego smijeh prepoznavanja i razumijevanja. Desilo mu se nešto što me podsjetilo na izvor moje ljutnje, koje se ne mogu osloboditi danima.
Kratko sam komentirala... ali dugo sam sjedila gledajući u temu i mislima mu govorila:
„Ma vi jako dobro znate da oni nisu vrijedni vaše ljutnje. Možda namjerno to i čine da bi vas razljutili, a dok ste ljuti lak ste plijen hijenama. Ili su toliko nemoralni i urušenog sustava vrijednosti pa nisu u stanju razumijeti što čine.... naprosto ne lete do vaših visina. Vi najbolje znate tko ste i što ste... a to zna i puno ljudi kojima ste dragi. Nitko se ne može sviđati baš svima... i to odavno znate.“
I dok sam tako vrtila misli upućene njemu... shvatila sam da pomažem sebi i da se osjećam puno bolje.
Bio je to trenutak kada sam se stavila u tuđu kožu, potisnula sam sebe iz centra svojih misli (stišala ego)... jasno sam osjetila kako se druga osoba osjeća i osjetila sam potrebu pomoći svojim komentarom....
Suosjećanje koje sam osjetila u tom trenutku otvorilo je moje oči i objasnilo mi da sam opet preveliku pažnju poklonila ljudima i događajima koji to nisu zaslužili. U tom trenutku okrenula sam stranicu svog osobnom dnevnika koji vodi u glavi.... i sutra je novi dan.
Nadam se da će i naš blogo prijatelj što hitnije osjetiti isto to i ignorirati ono što nije zaslužilo njegovu pažnju... i okrenuti se svemu onome što je doista važno.


Priča o mišu (Nepoznati autor)


Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Hm...kakva hranu bi mogla biti u paketu? Pitao se.
Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."
Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!" Prase reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti.
Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!" Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen. Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo.
U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije.
Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.
Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.
Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.


Komentari (39) - Isprintaj - #

Naslikane misli

13.02.2008.



Svi mi nosimo maske.... skrivamo se iza nekih fasada, a naše ponašanje je omeđeno raznim pisanim i nepisanim normama.
O svim ljudima koje poznajemo imamo neko mišljenje. Mišljenje o njima izgrađujemo na temelju njihovih postupaka prema nama i drugim ljudima, na temelju njihovih životnih rezultata, ponekad i na temelju nekih tračeva, pa i naših predrasuda. No ponekad naši senzori u njima čitaju i ono što ne vidimo... ono što oni ne pokazuju, a mi to ipak osjećamo i otkrivamo, a da si ne znamo objasniti o čemu se to radi. U tom očitavanju skrivenih ljudskih osobina izviru dobro i zlo.
Ljudi se trude svidjeti drugim ljudima. Vole se sviđati nadređenima, kolegama, muškarci ženama, a žene muškarcima. U tim nastojanjima ponekad znaju biti tako prozirni i smiješni... a mi sve to vidimo i jedva se suzdržavamo da ne prasnemo u smijeh i da glasno ne prokomentiramo svoja opažanja. Ponekad i prokomentiramo.... ali onda ih to rastuži. Možda smo i sami na isti način smiješni nekim drugim ljudima.... na isti način pročitani.
Kada dvoje ljudi čitaju isti tekst.... ne moraju ga isto razumijeti. Tako je i sa ovim čitanjima. Sve te simbole govora tijela i svega onoga što se jasno ne izriče ljudi mogu pročitati ispravno, ali često i pogrešno.
Prezirem trač.... i ne volim slušati sve te priče... jer one nam se urezuju u svijest i kad god sretnemo neku osobu sjetimo se svih tih bljuvotina koje smo čuli... bez obzira da li vjerujemo ili ne vjerujemo u njih. Ljude volim sama upoznavati... strašno ih volim slušati, gledati njihove pokrete, slušati boju njihova glasa, tražiti iskru u njihovim očima.
Izbjegavam snobovska društva, izbjegavam prepričavanje tuđih života... no imam jednu drugu... strašnu manu.
Eh... da je na papir preslikati sve te slike koje vrtim u svojim mislima kad razgovaram s ljudima... da je sve to pretočiti na papir.... bilo bi tu materijala za tužbe, bilo bi tu štofa da nadležni crkvenjaci istjeruju vraga iz mene.... jer ponekad sam zbilja odvratna.
Inače strašno volim ljude. To je kad o toj ljubavi govorim generalno. Često iza ružnih i hladnih maski prepoznajem prave čarobnice i čarobnjake... predivne duše. Često ispod etiketa koje nisu IN pronađem predivnih ljudi, ali ove moje odvratne misli se dešavaju kod određene vrste ljudi. To su oni koji se smješkaju, strašno se prave pametni... oni i jesu pametni, ali svoja znanja i pamet koriste za podmetanja, smicalice, trač i osobni probitak.... ne vole baš previše raditi, ali se vole okoristiti tuđim radom... vole se okititi tuđim perjem... to su manipulatori.
I oni obično imaju umjetne... skupocjene zube. Široko se osmjehuju.... muškarci su kavaliri... rasipaju se u dokazivanju svoje kavalirštine na svakom koraku, a takve žene su obično cendrave, afektiraju dok pričaju i ne znaju što bi od silnog prenemaganja.
Njima je strašno važno da budu viđeni i da se svima sviđaju. Svoje rečenice započinju uvijek osobnom zamjenicom JA. I mudri im obično podilaze.... ili ih izbjegavaju... jer takvima se nije dobro zamjeriti. A oni koji nisu baš previše mudri stalno imaju otvorene rane od takvih spodoba.
I onda kad se netko iz te skupine raskokodače ispred mene... obično šutim, slušam, a misli mi uopće nisu damske, pristojne... to su misli prave grešnice... prostakuše i divljakuše.
Naše misli su najveće bogatstvo.... one su jedino što doista posjedujemo... jedino što nam nitko ne može ukrasti, nasilno oduzeti, nasilno ih pročitati. U njima možemo nekoga izvrijeđati, možemo nekoga pomaziti, poševiti, pohvaliti... ili zaključiti da je netko toliko nenapet... da nam je totalno bez boje, okusa i mirisa.
Blogeri... zamislite da se naše misli o drugim ljudima naslikaju kao slika ili napišu kao priča.... one koje ne izgovaramo, ali sigurna sam da ih svi imamo i da ih živo proživljavamo u kontaktu s drugim ljudima. Uf... bilo bi tu raznih čudesa....
Muškarci koji mi idu na jetricu (a ne mogu im to uvijek glasno izgovoriti) su najveće žrtve u mojim mislima. Često o njima mislim na način: „Jadnaaa li ona žena koja se jutrom probudi i tebe ugleda pored sebe!“ ili „Sigurno imaš malog kad si takav kompleksaš!“ ili „Eeee moj jado... dugo ti nisi ševio!“
Kad mi se neki muškarac sviđa.... tada na njemu prvo vidim niz drugih stvari prije no što mi na pamet padne njegovo spolovilo, ali kad mi neki nije simpatičan... tada obično sve ono što je na njemu odvratno povezujem sa njegovom eventualnom spolnom nemoći i sličnim stvarima.
Blogerice, jeste li i vi ovako bezobraze u svojim mislima... ili su vaše slike iz glave pitome, damske i lijepe?
Blogeri.... kakve su vaše misli kad vam žene nisu simpatične? Ne morate mi opisivati svoje misli kad su vam žene napete.... da nam se tema ne pretvori u pornić.


Priča anonimnog autora....

Naslikano nevidljivo

U potrazi za poslom jedan slikar dođe u manje mjesto.
Među onima koji su željeli da ih slikar naslika bio je i mjesni pijanac.
Premda je bio prljav, neobrijan i poderan, sjedio je dostojanstveno pred slikarom.
Umjetnik je radio nešto duže nego što je to bilo uobičajeno.
Tada ustade i pokaza pijancu sliku.
„To nisam ja“, reče mu pijanac ugledavši urednoga i lijepo odjevenog muškarca na slici.
No umjetnik, koji je vidio unutarnju ljepotu ispod pijančeve zapuštene vanjštine, odgovori mu: „Ali možeš postati.“


Zato se ja nikada ne bih dala slikati.... zamislite da mi slikar pročita misli... i stavi ih na papir...

Komentari (49) - Isprintaj - #

Bubnjevi

10.02.2008.



Bloger, Prirodno_celav napisao je odličnu temu o bar codovima i načinu na koji naš narod prihvaća novotarije.
Sve što je čovjek izmislio izniklo je iz dobrih namjera... da bi bilo u službi čovjeka i da bi mu olakšalo život. Cilj svih izuma je da bi se posao odradio u što kraćem roku i da bi se čovjek što manje umarao. Kada se sjetimo priča o djetinjstvima naših djedova i baka, pa ih usporedimo s djetinjstvima i načinima zabave i života naše djece možemo zaključiti kako su se desile strašne promjene. Sa tim silnim napretkom polako i otupljujemo.... ne pamtimo više telefonske brojeve – jer imamo memorije, ne računamo više u glavi – jer imamo računala....
Mlade domaćice ne mijese rezance, ne znaju napraviti domaće mlince.... puno ih ne zna i kuhati.... pa čemu se zamarati.... kad sve to možemo kupiti?!!!!
Gledam generacije koje dolaze za nama.... i zadivljena sam koliko znaju i prate tehnološki napredak, ali užasnuta sam kako su površni, nenačitani i ponekad nisu u stanju odraditi najjednostavnije životne stvari (čast izuzecima).
I pitam se. Da se desi neka velika diverzija ili nesreća.... da prolupaju kompjuteri.... da nestane struje, vode i svega što nam je tako potrebno u životu.... što bi se desilo?
Nastao bi veliki nered. Novac ne bi značio ništa.... stao bi promet..... ljudi bi u panici postali još agresivniji.... ulicama bi zavladao kriminal....
Pokušajte zamisliti da takvo stanje potraje mjesecima. Imate li ideju kako bi preživjeli?
Pretpostavljam da je u takvoj situaciji najpametnije pobjeći iz gradova.... ali da i dođete na selo.... šumu ili rijeku.... da li bi znali preživjeti? Znate li razlikovati ljekovito bilje od otrovnog.... razlikujete li jestive od nejestivih gljiva..... da li ste se u životu dovoljno družili s prirodom da bi se znali s njom urotiti protiv takve situacije? Ako sami sve to i znate.... da li ste pripremili svoju djecu za nedaj Bože takve situacije? U takvim situacijama ne pomažu diplome, društveni status, ne pomažu poznanstva i veze...... ostaje nam sam naša snalažljivost i znanje koje smo prikupili u školi života.
Iz dubine srca se nadam da se nikada neće desiti ništa slično.... nadam se da je sve pod kontrolom.... ali mislim da nam nisu na odmet razmišljanja „za svaki slučaj“....

Blogeri, da se desi takav veliki nered.... kamo bi pobjegli?

Priča iz zbirke prikupljenih priča.... a prikupio ih je Božo Rustja....

Protupožarni bubnjevi

Priprost čovjek koji je cijeli život proveo u malom selu prvi je put došao u grad. Potražio je prenoćište u gostionici. Usred noći probudi ga glasno udaranje u bubnjeve. Zbunjen upita što se događa. Rekoše mu da je izbio požar i da su bubnjevi protupožarni alarm u tome mjestu. Priprost se čovjek umiri i vrati u krevet.
Kad je došao kući, pripovijedao je starješinama u selu:
„U velikome gradu imaju čudan sistem: kad izbije požar, udaraju u bubnjeve i požar se brzo ugasi.“
Oduševljene su starješine naručili bubnjeve i podijelili ih stanovnicima sela. Kad je izbio prvi požar, ljudi su snažno bubnjali i čekali da se plamen ugasi. A požar se širio i više je kuća izgorijelo do temelja.
U selo je došao neki učeni putnik. Kad su mu objasnili kako su izgorijeli, ismijavao je priproste domaćine: „Bezumnici! Mislite da je moguće zaustaviti plamen bubnjevima? Bubnjevi samo pozivaju ljude da gase požar!“


Ova priča me podsjeća na neke situacije iz našeg društva.... Uz sva čuda moderne tehnologije, mi nismo u stanju odraditi ono što su naši djedovi – bez svega toga, odrađivali s lakoćom.

Komentari (24) - Isprintaj - #

Ljuljajmo se polako....

08.02.2008.



Ova godina je počela nekako tjeskobno. Svakodnevno se suočavamo s istinama.... ljudi prosvjeduju na rivama, trgovima, ljudi prosvjeduju netrošenjem (iako mi nije baš najjasniji taj prosvjed).... kome se točno naudi ako unaprijed kod trgovaca kupiš sve što trebaš i onda 8 dana ne kupuješ ništa? Pa nije li to za trgovca još povoljnije.... ili sam ja totalno neupućena u moderni način šopingiranja? Sve oko nas je tako sivo, ljudi su nekako uplašeni, okruženi smo beznađem.... i onda se odjednom desi čudo! Danas nam je nadbiskup objavio da je uveden egzorcist. Konačno ga i mi imamo. Nadam se da će nam jedan biti dovoljan i da je crkva osigurala dovoljno napitaka za sve one koji će čekati u redu za taj prevažni tretman. Nadam se da će političari i u ovom slučaju imati prednost.
Nemao se više čega bojati! Konačno je Crkva lupila šakom po stolu i preuzela stvari u svoje ruke. Počinje istjerivanje vragova... neki dan je silovanim ženama objašnjeno da nema opravdanja ostati na životu nakon što ih netko siluje... časne kršćanke radje umiru!
Novinari koji ne razumiju da je guranje prsta u anus jednako rukovanju nisu pravi Hrvati i bolje im je da šute.... jer sada se točno zna gdje će završiti ako još budu pisali o tim stvarima. Navodno se po položaju očiju vidi tko je opsjednut.... a pisanje da i ne spominjem. Svi oni žilaviji iz kojeg se ne uspije istjerati vrag bit će živi spaljeni na jednom zagrebačkom trgu.... ne znam točno kako se zove.... jer prosvjedi u svezi s nazivom su u tijeku.... pa vas ne bih htjela lažno informirati.
Mi smo nestrpljiv narod... ali kad bolje razmislimo... napredujemo polako, ali sigurno.... a o čemu svjedoči i vic koji zadnjih dana kruži netom...

Slika prva:
Vozi se Tito u vlaku i odjednom vlak stane. Tito izadje i pita zasto je vlak stao. druze Tito, nema vise pruge.
Tito: brzo zovite omladince neka izgrade prugu !



Slika druga:
Vozi se Ante Markovic u vlaku. Odjednom vlak stane. Izadje Markovic i pita zasto je vlak stao. Nema vise pruge.
Markovic: brzo, skidajte prugu kojom smo prosli i postavljajte je naprijed !


Slika treca:
Vozi se Ivo Sanader u vlaku. Odjednom vlak stane. Izadje Sanader i pita zasto smo stali. Gospodine predsjednice nema vise pruge. Sanader: Ljuljajte vlak, neka izgleda kao da se vozimo !!!

Komentari (19) - Isprintaj - #

Priča o osjećajima

06.02.2008.



U prošloj temi razgovarali smo o ljubavi, sebičnosti i svemu što one sa sobom nose...
Imam još jednu priču (nepoznatog autora) koju bih voljela priložiti toj temi.....


Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.

Kada je Dosada zijevnula treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predložila:

"Hajdemo se igrati skrivača!
Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je među osjećajima."

Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivača? Kakva je to igra?"

"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada završim sa brojenjem, polazim u potragu, i koga zadnjeg pronađem, taj je Pobjednik."

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje.

Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesiralo.

Ali nisu se svi htjeli igrati.

Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu.

Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru.

Oprez nije htio riskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.

Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.

Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.

Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero,
a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.

Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.

Sebičnost je pronašla skroviste, ali samo za sebe!

Laz se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana),
a Požuda i Strast u krateru vulkana.

Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

"Milion", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena.

Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.

Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja Ludost je ožednila,
i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.

Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.

Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.

Talent u zlatnom klasju žita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.

Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razbijesnila, ugledala je ružičnjak.
Zašla je među ruže, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla, počela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima.

Odjednom se začu bolan krik.
Ružino trnje izgrebalo je Ljubavi oči.
Ludost nije znala što da učini.

Pronašla je Pobjedu, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.

Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.


Blogeri, zamislite kako bi život bio prazan bez osjećaja. Koliko pažnje posvećujete svojim osjećajima? Smatrate li ih teretom ili blagoslovom?

Komentari (20) - Isprintaj - #

Sebičnost je ubila ljubav

03.02.2008.



Ne osjećam se ni mladom, ni starom.... osjećam se kao teta u srednjim godinama... i mislim da sam upravo sada u dobi kada mogu pošteno pisati na ovu temu.
Gledajući prirodu vidimo savršeni red i smisao. Izmjenjuju se godišnja doba pravilnim ritmom, izmjenjuju se rađanje i umiranje.
U društvu se taj red malo poremetio.
U ovoj trci za materijalnim na visokoj cijeni su mladost i jurnjava.
Svi smo u poduzećima imali prilike svjedočiti kako kolegice i kolege koji su bogatiji godinama teže i sporije prihvaćaju promjene. Isto tako svi smo svjedoci kako ljudi bogatiji godinama teže pronalaze posao, a svjedoci smo i sramotno ponižavajuće situacije u kojoj se danas nalaze naši umirovljenici.
Poznajem mnoge stare ljude koji žive sami... na rubu siromaštva, a svoju djecu i unučad viđaju jako rijetko. Izgovori djece su redovito da se nema vremena, mora se zarađivati kako bi se moglo živjeti.
I upravo u tom grmu leži zec!
Mladi su prekrasni.... puni energije, brzi, lijepi, sposobni. No mladost koja je sama sebi dovoljna postaje siguran put u neki ružan svijet... svijet sebičnosti i iskrivljenih vrijednosti.
Djed i majka su mi često pričali o njihovom odnosu prema starijima..... ti odnosi su u mojoj mladosti bili bitno drugačiji, a sada... u mladosti moje djece opet su bitno različiti.
Poštovanje prema starijima postalo je otrcana fraza.... rečenica koja kod mladih izaziva podsmijeh. Kako će poštovati nešto što je sporo, staro i potrošeno?!!!! Danas je moderno platiti bivšim robijašima da prebiju profesoricu iz matematike ako je stara previše stroga i zahtjevna.
Polako stasa generacija koja nije imala prilike sjediti u bakinom i djedovom krilu.... generacija mladosti i brzine, koja je odrasla bez priča koje pričaju bake, s ključićem oko vrata... to je generacija koja živi na brzoj hrani, vozi se na brzim biciklima, motorima, autima, koja uči brzo čitanje, koju zanima brza zarada... to je generacija kojoj se žuri i nema vremena poslušati što to preci šapuću.
Takva mladost je sebična mladost. Kome odgovara sebičan pojedinac? Moćnicima! Sebičnim pojedincima se lakše manipulira. Kod sebičnjaka smo sigurni da se ne mogu udružiti i dogovoriti s drugim ljudima..... ne mogu protestirati.... jer oni u svojoj sebičnosti ne znaju dijeliti s drugim ljudima.
U ne tako davno vrijeme u domaćinstvima su živjele tri i više generacija. Međusobno su si pomagale, zajedno su stvarale i osiguravale budućnost. Već su generacije (nešto starije od mene) odlučile živjeti samostalno i u „miru“.... Kad se malo potrudimo pratiti statistiku i proučiti u kakvoj je situaciji današnja obitelj.. već u skoroj budućnosti naziremo još sakatiju obitelj. Ne, da u njoj više nema staraca (djedova i baka).... u njoj neće biti ni roditelja u paru koji će zajednički skrbiti o djeci. Takvim... sve manjim obiteljima osigurava se sve veća potrošnja i sve veća otuđenost i sebičnost.
Čitajući blogove mladih, starijih i starih svuda nailazim na riječ LJUBAV. Svi su u potrazi za ljubavlju. Gdje je nestala? Gdje se sakrila? Ne, nje nema u velikim tržnim centrima, nju ne može osigurati politika..... nju nam neće darovati neki slučajni prolaznik kojeg sretnemo na životnom putu. Ljubav se spoznaje u djedovom i bakinom krilu.... u toplini doma.... u mirisu domaćeg kompota koji baka skine s police kad vani ugledamo prve pahulje snijega.
Zadnjih desetljeća svjedoci smo porasta kriminala. No zadnjih dana mi se čini da se ljudi više ne ubijaju obično.... nije više dovoljno pregaziti nekoga autom (namjerno).... ma treba ga gnječiti 10 minuta. Kakav li to mora biti osjećaj?!!!! Pitam se.... da li se u tom trenutku taj čovjek osjećao moćno? Traži li i on ljubav?
Nedavno je moj mlađi sin pronašao moju knjižicu koju imam kao davaoc krvi... pa je pitao:
„Koliko ti plate kad daš krv?!“ Kad sam rekla da se to ne plaća.... on nije mogao doći k sebi od čuđenja: „Pa zakaj onda daješ krv? Još bi kužil da daš nekome kog znaš.... ali ovak.... ti zbilja nisi normalna!“ I kada mi to kaže dijete kojemu pričam priče od kada se rodio, svaki moj dan je posvećen njemu i bratu.... ja ozbiljno postajem zabrinuta za ovaj svijet.
I tako.... kad se pojedinci pretvore u sebičnjake.... koji su neopasni za moćnike jer su kao pojedinci slabiji no u grupi.... polako na površinu ispliva spoznaja da je sebičnost razorna i za samog pojedinca. Kod ljudi koji ne znaju potražiti u sebi dobro.... a još se manje trude dobro tražiti u drugim ljudima i svijetu oko sebe... dolazi do teških razočarenja kad skuže da ne mogu posjedovati partnera, da ne mogu posjedovati vlastitu djecu. Tada mamine princeze vrište od tuge..... lupaju nožicama u pod... a tatini kraljevići sjedaju i brze automobile i svoj bijes iskaljavaju na cestama.
Imam osjećaj da se u današnje vrijeme slobodom smatra vladavina nagona nad razumom.... nemoral i razuzdanost. No to nije istinska sloboda. Slobodu spoznajemo tek onda kada postanemo svjesni prava na tu slobodu svih ljudi koji nas okružuju. Tek kada je priznamo drugim ljudima i sami postajemo slobodni.
Čitam na forumima djecu od 15 godina... pa dalje..... i čudim se.... Oni razgovaraju o depresiji, spominju terapije koje su im propisane.... to su nazivi lijekova za koje ja nikada nisam ni čula. Raspravljaju o samoubojstvima.... samoći.... i svima baš svima – nedostaje ljubav. Kada im zatitraju srčeka od neke topline koju nisu upoznali.... nego ih je okrznula slučajno oni je požele zarobiti.... oni je požele posjedovati.... Nisu krivi zbog tog pokušaja. Pa tako ih učimo od najranijih dana. Neki će na životnom putu sami naučiti da najveće vrijednosti ne možemo posjedovati, ali im možemo dozvoliti da nas obogate..... i da je u tome najveća ljepota i bogatstvo života.... a mnogi će nesretni umirati u depresijama i crnim mislima.... nezadovoljni cijelog života.... jer nisu imali nikoga da ih nuna u krilu i prišapne im što je to ljubav....

Paulo Coelo "Jedanaest minuta"

"Bila jednom jedna ptica. Krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno svjetlucavo perije. Bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.
Jednoga dana neka ju je žena vidjela i zaljubila se u nju. Zapanjeno je promatrla njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. Pozvala ju je da zajedno lete i putovale su nebom u potpunome skladu. Ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu.
No tada se dogodilo: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! I žena osjeti strah. Strah da to nkada više neće osjetiti s drugom pticom. I osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti te ptice da leti.
Osjetila se usamljenom.
I pomislila:
Napravit ću klopku. Sljedeći put kada se ptica pojavi, više neće moći otići.
Ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se sljedećeg dana, upala u zamku i ostala zatvorena u krletci.
Svaki je dan gledala pticu. To je bio predmet njezine strasti i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile: "Pa ti imaš sve." No. došlo je do neobične promjene: kako je imala pticu i više je nije morala osvajati, izgubila je za nju zanimanje. A ptica nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svog života, počela je mršavjeti, izgubila sjaj, postala ružna - i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.
Jednog lijepog dana ptica je uginula. Žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. Ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kada ju je prvi puta vidjela kako zadovoljno leti među oblacima.
Da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tijelo.
Bez ptice, i njezin je život izgubio smisao, i smrt je pokucala na vrata.
"Zašto si došla?" upita žena.
"Da bi ti mogla ponovo s pticom letjeti nebom," odgovorila je smrt. "Da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada sam ti ja potrebna da bi je ponovo pronašla."

Komentari (29) - Isprintaj - #

Ipak postoje!

01.02.2008.



Iza mene je naporan i grozan tjedan. Noću sam sanjala zmije, loše ljude i čudne situacije.... jutrom sam se budila nervozna, a dani su me uvjeravali da su snovi stvarnost.... da sve te zmije i loši ljudi gmižu oko mene. Laganje, varanje, kupoprodaje, izdaje, smicalice, podmetanja izmjenjivali su se poput scena u filmu. Početkom tjedna sam podvriskivala, pružala otpor, čudila se i snebivala.... a onda sam polako počela gubiti nadu.... počela sam si postavljati pitanje jesam li ja to prolupala.... jesu li pouke iz svih priča koje volim šarena laža?
Uvijek postoje neki ljudi koji su na suprotnoj strani u našim borbama. U svakoj borbi spremni smo na udarce i pazimo na poteze protivnika.... no kad nas iza leđa udari onaj koji se navodno bori na našoj strani – tada to jače boli. Kada se proda ili izda naš... tada mi dođe da lupam glavom u zid.... možda mi sine kako se pod istim naslovom uopće možemo naći s takvim spodobama?!!!!
I uz sva ta pitanja pročitala sam i ovu priču:


„Jednog dana oko 1870. godine menadžer jedne velike željezničke kompanije na istoku Sjedinjenih Američkih Država iznenadio se kad ga je posjetio jedan od njegovih konkurenata.

Ne gubeći vrijeme na formalnosti, čovjek je iznio plan prema kojem bi obje kompanije mogle prevariti zajedničkog konkurenta i izbaciti ga s tržišta. Rezultat bi bio zarada u milijunima dolara ovih dviju kompanija.
Menadžer je odmah odmaknuo stolicu od svojeg stola i rekao: "Gospodine, mi tako ne obavljamo poslove. Osim toga, siguran sam da gospodin Vanderbilt [vlasnik] to ne bi odobrio."

"Ne vidim zašto biste gnjavili staroga gospodina", nastavio je čovjek. "I - ne znam jesam li to
spomenuo - imam ček na deset tisuća dolara na vaše ime."

"Žao mi je", čvrsto je odgovorio menadžer. "Ne dolazi u obzir."

"Hmmm, zar sam rekao deset tisuća? Pogriješio sam. Ček je napisan na dvostruku svotu."

Na to se menadžer povukao još dalje od svojeg stola i zurio u svojeg posjetitelja koji je, pogrešno protumačivši njegovu reakciju, brzo dodao: "Dobro, naći ćemo načina da ček bude na trideset tisuća dolara."

Skočivši na noge, menadžer je zaurlao: "Izlazite iz mojeg ureda! Odmah, vi nitkove, prije nego što vas izbacim!"

Nakon što se posjetitelj povukao, ušao je tajnik koji je slušao cijeli razgovor. Našao je svojeg šefa kako sjedi za stolom i briše čelo.

"Gospodine," rekao je, "ne mogu vam reći koliko se divim što ste…"

"Nemojte tako govoriti", odgovorio je šef dižući ruku. "Morao sam ga brzo izbaciti jer se počeo približavati mojoj cijeni." „



I priča je dodavala ulje na vatru.... na sva ta pitanja sumnje koja su me opsjedala.
Što mi se desilo? Zašto ne mogu razumijeti i prihvatiti takva ponašanja? Jesam li roba s greškom?
I bila sam sretna da je danas petak.... da se mogu povući u svoj mir i odmoriti tijelo i misli od svih tih spoznaja i uznemirujućih pitanja. Na putu prema doma posjetila sam ljude koji su mi važni.... ali ih dugo nisam vidjela jer me uhvatio ritam premnogih obaveza i laganih histerija oko svega što imam prilike gledati oko sebe. Otišli smo na kavu..... slušala sam priče tih dragih ljudi.... gledala u njihove iskrene oči i počeli su stizati odgovori na sva pitanja koja su me mučila. Sumnja koju budi priča iz ove teme je obična škakljalica. Postoje ljudi koji ne gmižu! Postoje ljudi koji ne skidaju šeširić pred „velikima“, postoje hrabre žene koje gledaju u oči moćnike i iskreno im kažu da nisu oduševljene što ih vide! Postoje ljudi koji ne žive u tuđim debelim crijevima! Postoje ljudi koji vjeruju u prave vrijednosti i čuvaju svoj ponos! Postoje ljudi koji se ne prodaju! Ekipo s kave, hvala vam što ste mi tako spontano vratili vjeru i ponudili odgovore na sva moja pitanja... a da vam ih glasno nisam ni postavila! Prošlog tjedna desila se formalna potvrda naše velike pobjede! Presretna sam zbog toga! Ali ja se i danas osjećam pobjednicom jer ste mi dokazali da postoje ljudi koji ne saginju glave i ne gmižu! Vjerujte mi.... ta spoznaja mi je važnija i puno vrednija od prošlotjednog dokaza naše zajedničke pobjede... koja je velika do neba.... ali ova današnja je rasparala nebo i otišla u beskonačnost. Hvala vam.
p.s. Ronko... tebi moram još nešto dodati....
U doba mog odrastanja... majka je uvijek moj temperament i pretjeranu potrebu da izgovaram istinu smirivala rečenicom: „Umiljato janje dvije majke sisa!“ Ja sam joj na to uvijek dodavala: „... a bezobrano sisa tri!“ Sviđaš mi se tako bezobrazan! Nemoj im dozvoliti da slome taj pozitivni bezobrazluk i otpor u tebi!

Blogeri.... teška su vremena i mnogi ljudi se prodaju... netko za novac, netko za sitne privilegije... a neki se nude tako jeftino u nadi da će im kapnuti nešto.... a jadni se nisu u stanju ni pogađati za cijenu kile svog vlastitog mesa. Smatrate li da su u ovim teškim vremenima prodaje, izdaje i uvlačenje u tuđe guze nešto što se ljudima ne treba zamjeriti ili ste isključivi i ne možete prihvatiti i razumijeti takva ponašanja?
Ako vjerujete da baš svaki čovjek ima svoju cijenu... koja je vaša cijena? Za koliko ili za što bi mogli prodati svoj ponos, svoju neovisnost ili pak svog kolegu..... ili ono najvažnije pozitivan uzor svojoj djeci? Koliko to vrijedi?

Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)