Moje zastave

29.09.2007.

Današnja Sanjina tema o procesiji i misi povodom Sv.Mihovila me potakla na razmišljanje i probudila neke uspomene.
U komentaru na njenom blogu napisala sam:
Ja sam svima vama zahvalna što èuvate tradiciju i uspomene... jer sama ne sudjelujem u tim ritualima... kako vjerskim... tako ni bilo kojim drugim. Ne volim gužve. Jedina masovna okupljanja na koja sam išla bili su rock koncerti i prosvjed organiziran od majki djeèaka koji su zadržani u JNA na poèetku rata (BEDEM LJUBAVI)... kada je pokojni Gotovac održao svoj legendarni govor. Na koncertima se nikada nisam osjeæala dijelom mase. Uvijek sam stajala negdje po strani i prouèavala masu i pojedince u masi.... Nikada me nije ponijelo.... nikada nisam osjetila potrebu vrištati, skakati.... i sudjelovati u zajednièkom ludilu. Ali uživala sam gledati ponašanje drugih ljudi. Prosvjednom skupu sam se prikljuèila jer sam im srcem pripadala... prije njega pisala sam neka pisma oficirima JNA u ime majki koje su me zamolile. I tada sam stajala naslonjena na jedno drvo i tiho plakala slušajuæi Gotovca.

Onda sam se sjetila djetinjstva i masovnih okupljanja na koja su me vodili roditelji. U majèinom rodnom selu je veliko prošæenje na Petrovo. Bez obzira što nismo vjernici, uvijek smo na taj dan odlazili u posjet njenoj rodbini. Nisam voljela tu gužvu, šarenilo... sve te polupoznate roðake koji su me štipkali za obraze, postavljali otrcana pitanja... a ja sam se morala smješkati. Navlaèili su na mene neke ružne karirane tregersuknjice, heklane dokoljenke... uffff.... i sad se naježim kad se toga sjetim. Ma kužim ja da je lijepo da se rodbina i prijatelji okupe istog dana na istom mjestu... da se vesele zajedno. No ja oèito imam neki feler pa nikada nisam znala i mogla uživati u tim tervenkama. Otac je imao drugi ritual. Na Dan Borca se u mjestu gdje je roðen, gdje je kasnije pokopan održavala velika parada. Svirala je limena glazba, lokalni politièari su držali govorancije.... a sve ostalo je bilo isto kao i na vjerskom prošæenju... štandovi, plastika, mnoštvo koje se zabavljalo i družilo. Jedina razlika izmeðu ta dva rituala je bila što je na Petrovo misu držao župnik, a na Dan Borca su govorili politièari. Inaèe... isti ljudi i isti naèin zabave... Biloje važno da se naðu i da se mogu družiti.
Mom ocu je taj dan bio važan jer mu je brat poginuo na dan osloboðenja našeg kraja u 2. svj. ratu. Nakon druženja s ljudima, nas dvoje odlazili bi na strièev grob odnijeti cvijeæe i zapaliti svijeæu. Ni tu tervenku nisam voljela... potpuno isto... kao ni onu maminu. Ali....
I onda je prošlo puno godina... desio se Domovinski rat.... završio i taj rat.... ukinut je Dan Borca kao praznik. Ja sam u meðuvremenu odrasla.... odavno iz garderobe izbacila heklane dokoljenke i karirane suknjice. Poèetkom srpnja krajem devedesetih bila sam na godišnjem i krenula sam ocu na grob. Putem mi je sinulo da je Dan Borca... koji više to i nije... ali je nekada bio. Stala sam u Bjelovaru, kupila veliki buket crvenih karanfila i svojim djeèacima isprièala prièu o danu koji je ukinut. Došli smo na groblje.... ostavili karanfile (osim dva cvijeta), zapalili svijeæe na grobu mog oca i strica, a tada sam ih uzela za ruke... svakog s jedne strane... i krenuli smo prema spomeniku palim partizanima na središtu groblja. Zapalili smo svijeæu u podnožju spomenika, a tada se moj živahni Grga Èvarak popeo na vrh spomenika i u stisnutu šaku, visoko uzdignutu (u znak pobjede) zaglavio crveni karanfil. Ljudi su nas mrko gledali.... a ja sam se mirno... odšetala, sa svoja dva djeèaka do spomenika palim braniteljima u Domovinskom ratu. Uèinili smo isto.... zapalili svijeæu i ostavili cvijet. Ljudi su šaputali (Ivanova kæi... s djecom) , gledali nas... i nisu bili okrenuti grobovima koje su došli posjetiti.... gledali su za nama.
I ne, nikako mi nije bila jasna ta svjetina. Tolike silne godine su se sjeæali svojih palih partizana, okupljali se odreðenog dana i klanjali se njihovoj žrtvi. I tada je netko rekao: „To se više ne radi!“ „To više nije moderno!“ „To više nije poželjno!“ I oni su spomenik koji su tolike godine glancali, mazili i pazili ostavili prazan (i ne samo na taj dan).... kao da su ga svemirci tu spustili, kao da je strano tijelo na tom groblju... i kao da to s njima, njihovim precima nema nikakve veze.
Sljedeæe godine sam namjerno uzela godišnji baš na taj dan i ponovila sve isto. Ne mogu vam opisati kako sam silno uživala u toj igri bez rijeèi... u tim pogledima... koji više nisu bili tako mrki kao prethodne godine. Nakon par godina naša svijeæa više nije bila sama. Netko je bio prije nas. Prije tri godine na spomeniku su bile mnoge svijeæe..... Ja veæ dvije godine ne pazim baš na taj dan (jer nikada nisam robovala datumima), ali obavještena sam da su na spomeniku svijeæe. Ja više ne moram iæi tamo, baš tada.... jer eto... stišale su se strasti... i ljudi su shvatili da nam ne mora i ne smije nitko reæi i narediti kada æemo se i kako sjeæati naših mrtvih predaka. Shvatili su da slobodno mogu biti vjernici... a da se pri tom ne moraju sramiti svojih najbližih koji su svoj život dali u borbi protiv velikog zla – fašizma.

I dok sam pisala temu... slušala sam pjesmu koja mi se uklopila u ovaj let....


ZASTAVE

1. Nogom pred nogu - tiho!
Ja po vodi hodam
Svojim putem, uspravno.
Pljuga na pljugu,
Jednu na drugu slažem
Sate, dane, godine.
I teku bitke, teku porazi,
Kad nije film da pravda pobijedi.
Sjeti se...

2. Kako smo maštat' znali
I Bogu dane krali,
Ispred "Zveèke" satima.
Kovali planove,
Kužili istinu,
Svak' sa svojeg oblaka.
Kad krenu bitke, doðu porazi,
Ti znaš da nije lako isti ostati.

3. Moje zastave
Uvijek su iste boje,
Nad njima ljubav caruje.
Moje zastave,
Nikad na polja koplja,
Ljubav se ne predaje.

4. Nogom pred nogu - tiho!
Ja na žici plešem
Zatvorenih oèiju!
Pljuga na pljugu,
Jednu na drugu slažem
Sate, dane, godine.
Sad neki novi klinci dolaze,
A sve se teže
Prave rijeèi nalaze.

3. Moje zastave...

3. Moje zastave...

5. Ljubav se ne predaje...
Ljubav se ne predaje...

Samo za vas veèeras... u vašem gradu... ili možda selu... pjevao je Valjkiæ...

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)